Začitavanje: 'Prema novom usmjerenju'

Matko Meštrović, Prema novom usmjerenju (Izdanja Antibarbarus, 2011.)

Raspravljajući o pojmu zajedničkog dobra u eseju 'Planetarno državljanstvo', Meštrović piše: "(...) mnoge od resursa koje ljudi kolektivno posjeduju – šume, rude, državno istraživanje i razvoj, radio i TV eter, državne škole, kulturne prostore – sve više preuzimaju privatne interesne skupine, često uz obilno suučesništvo njihove vlade." Riječ je o direktnom citatu iz rada američkog aktivista Davida Bolliera koji sam po sebi nije revolucionarna vijest - takvi se procesi u našem neposrednom okruženju odvijaju već neko vrijeme – koliko ga je interesantno uočiti u knjizi objavljenoj 2011. godine kad još nije bilo ni spomena o Zakonu o strateškim investicijama. O samom bi se citatu moglo i trebalo raspravljati (što, uostalom, Meštrović u svojoj knjizi i čini) kao i o zgodnoj koincidenciji 'bauka' teorije i 'stvarnosti' prakse no za ovu prigodu dostaje reći kako je riječ tek o jednom od pokazatelja aktualnosti Meštrovićevih spisa koji na interdisciplinaran način razmatraju kretanja na ljevici u proteklih tridesetak godina.

U devet relativno kratkih eseja Meštrović promišlja i sintetizira radove i ideje suvremenijih teoretičara poput Michaela Hardta i Antonia Negrija (terminološki i ideološki okvir Meštrovićeve knjige uvelike je zasnovan na temeljima Hardt/Negrijevih spisa Imperij i Mnoštvo), Saskie Sassen i Donne Haraway, vraća se 'izvorima' poput Spinoze, Hobbesa, Foucaulta i Marxa (s posebnim naglaskom na čitanja Marxa kod Vanje Sutlića i Daga Strpića), a sve to čini kako bi čitatelju ponudio pregled gorućih problema suvremenog društva (od uzroka i posljedica financijske krize do nove, post-ljudske, ontologije i ostalih posljedica globalizacije) i na neka od njih ponudio nacrte rješenjâ. Ključni pojmovi Meštrovićevog 'projekta' pojmovi su poput 'biopolitike', 'kapitala', 'mnoštva', 'mreže' i 'zajedničkog dobra' pri čemu se u većini eseja inzistira na postmodernom političkom obzoru unutar kojega po Negriju dolazi do "raspadanja političke ontologije koja je bila utemeljena na suverenosti". Za Meštrovića je globalizacija činjenica koju valja nanovo promisliti i u njoj potražiti prostor slobode i prostor potencijala pri čemu se svaki antiglobalizam koji globalizaciju razumije kao puku nadnacionalnu tvorevinu ili homogenizirajuću strukturu pokazuje kao kratkovidan, posebno ako u obranu priziva ovaj ili onaj oblik regresivnog ontološkog, epistemološkog, ekonomskog ili političkog izolacionizma.

Devet eseja okupljenih u ovoj knjizi nipošto nisu štivo za one koji tek počinju koračati terminološkim krajolicima suvremene Ljevice, premda se Meštrović u svakom eseju trudi zadržati pojmovnu jasnoću i izbjeći bilo kakvu vrstu mistifikacije. Ipak, čak će i 'početnicima' ova knjiga donijeti neku korist, prije svega zbog svog pregledno-sintetskog karaktera i priložene bibliografije koja čitatelja upućuje na dublje i opsežnije priloge raspravi o modernitetu i post-modernitetu. Rasprava na koju se Meštrović nadovezuje odvija se već desetljećima i sudeći po postuliranim problemima neće se tako skoro završiti.

U konačnici, riječ je o knjizi koja funkcionira kao dobrodošao prilog suvremeni(ji)m raspravama (tj. pokušajima rasprave, jer je za raspravu potrebna i druga strana koja zasad savršeno ignorira i samu pomisao na argumentirano suprotstavljanje) koje su se odvijale ili se još uvijek odvijaju u Hrvatskoj. Meštrovićev tekst kontekstualizira suvremene radničke i studentske borbe, pokrete poput Akademske solidarnosti, zahtjeve za direktnom demokracijom i sve glasniju buku protiv neoliberalne paradigme egzistencije smještajući ih u širi okvir globalne borbe protiv totalitarne logike kapitala i nekontrolirane eksploatacije. Smiješno je i pomisliti da gospodari sudbine s Markovog trga za svoje 'marifetluke' imaju makar i upola razrađen teorijski odgovor na Meštrovićeva pitanja. Pitanje je samo ima li ljevica vremena raspravljati s Meštrovićem o važnim pitanjima za potencijalni ustroj nekog novog svijeta ili joj je došlo vrijeme za neku konkretnu reakciju. Rasprava se može otegnuti undegoled, a uspjeh bilo kakve reakcije u najmanju je ruku upitan no taj problem ionako nadilazi okvire ovoga teksta. Meštrovića treba čitati. Bilo bi korisno kad bi ga čitali i izvan 'klanovskih' krugova, no to mi se već čini kao ozbiljna utopija.  

Matko Vladanović
Foto: tomislavmedak (flickr)