Začitavanje: 'Posljednji brat'

Kad počnete čitati Posljednjeg brata (Fraktura, 2009.) mauricijsko-francuske autorice Nathache Appanah vjerojatno će vam trebati mali zemljopisno-povijesni priručnik da uopće skužite zašto je poprište zbivanja, otok Mauricijus, tako zbunjujuć kulturno-povijesni kolaž od države. No danas apstiniramo od Google-a, a informiramo se na Booksi, ok? Na otok su prvi kročili Portugalci 1505. godine, izgurali su ih Nizozemci i krstili otok imenom svog princa protestanta Maurica od Nassaua (oni su bili i gadovi koji su istrijebili pticu dodo), ne bi li ih smijenili Francuzi kojima su na kraj stali carevi među kolonizatorima - Britanci. Mauricijus su iz kandža ispustili tek 1968, a dotad je već Rule, Britannia postala dio kolektivnog pamćenja mauricijskih đaka svih boja i vjeroispovijesti (skoro sve svjetske religije rasprostranjene su na otoku, oko polovice stanovništva su hinduisti, a ostatak su kršćani i muslimani). U vrijeme Posljednjeg brata, 1945. godine, Mauricijus je, očito, još uvijek britanska kolonija, dok je britanski mandat na snazi i u Palestini gdje je 1941. utočište potražilo skoro 2.000 Židova izbjeglih iz Austrije, Češke i Njemačke. Ove tehnički ilegalne imigrante agilni i jezivo pedantni Britanci prebacili su na Mauricijus, gdje su postali manje ilegalni, a više nepoželjni, te su shodno tome zatočeni u državne zatvore sljedećih pet godina.

Nasreću, knjiga Nathache Appanah ne bavi se britanskim glupostima, već sudbinom dječaka Raja koji je u tropskom ciklonu izgubio dvojicu braće, Anila i Vinoda, te njihova mjesta popunio prijateljstvom s Davidom, umiljatim plavokosim Židovom iz Praga starim deset godina. David je jedan od zatvorenika u mauricijskom zatvoru usred tropske šume u kojem radi i Rajev nasilni, alkoholu sklon, otac. Između krivnje koje Raj osjeća zbog svog preživljavanja ciklona, očevih batina, potpune bijede i izoliranosti od svijeta (Raj nema pojma o ratu, pogromu Židova, čak ni Božiću) jedino veselje i smisao nalazi u Davidu s kojim se sporazumijeva na francuskom jeziku (nije objašnjeno otkud David zna francuski, poslije saznajemo da mu je materinji jezik jidiš) te naposljetku bježi u džunglu nadajući se da će on i David zauvijek umaknuti prošlosti ispunjenoj bolom i smrću.

Appanach piše u ich-formi i tako suočava čitatelja s najintimnijim Rajevim mislima i osjećajima, među kojima dominira sram i dirljiva, dječja iskrenost, iako nam priču Raj pripovijeda kao starac. Kako je sama potekla iz tradicionalne indijske obitelji s Mauricijusa (puno ime joj je Nathacha Devi Pathareddy Appanah) vjerodostojno je opisala Rajevu zlosretnu obitelj, raskošnu otočku floru i faunu te rasne odnose koji su naznačeni vrlo suptilno, postavljeni na rub priče o odrastanju i osobnoj tragediji. U Rajevom svijetu sve se vrti oko braće i zato samo oni imaju imena (David i Raj su kraljevska imena, dva mrtva brata su vjetar i užitak, dok majka, otac, buduća žena i sin ostaju bezimeni), no u pozadini ove ispovijesti zapravo dominiraju politička pitanja.

Knjiga će vas natjerati na čeprkanje za dodatnim informacijama i objašnjenjima, kao i navesti na već izlizane zaključke kako je patnja univerzalniji jezik i od matematike. Slično je i s autoričinom drugom knjigom, kod nas neprevedenom Blue Bay Palace, gdje usamljena Maya pokušava pobjeći iz siromašne i disfunkcionalne obitelji, ali se sudara sa rigidnim kastinskim sustavom. Izgleda da je bijeg vrlo čest motiv kod Nathache Appanach koja je i sama napustila Mauricijus i emigrirala u Francusku. Kako bilo, Posljednji brat je vrlo filmična knjiga koja se pročita za dva sata, te pruža mnogo uvjerljiviji materijal za film od Milijunaša s ulice koji je već unovčio sudbine indijskih klinca s dna socijalnog lanca.

Katarina Brbora