Začitavanje: 'Opasni smijeh'

Opasni smijeh Stevena Millhausera (Vuković & Runjić, 2010.) zbirka je 13 neobičnih kratkih priča i pripovijedaka, podijeljena na tri dijela, 'Nestanci', 'Nemoguće arhitekture' i 'Heretičke povijesti'. Već se od ovih naslova može naslutiti kako se radi o osobitoj verziji magijskog realizma, u kojoj autor stvara niz što mogućih što nemogućih svjetova. Pišući na tragu Borgesa, Poea i Nabokova, Millhauser ne smatra da umjetnost treba oponašati stvarnost, nego stvarati neku svoju, posebnu. To mu u potpunosti i uspijeva, no fikcija uvijek zadržava neki nelagodni odnos prema realitetu. Na toj se napetosti između stvarnosti i umjetnosti temelji čitava zbirka.

Posebno je to vidljivo u priči 'Preteča filma', u kojoj slikar Harlan Crane stvara slike koje sadrže i pokret, te ih razvija do te mjere da gledatelji mogu ulaziti u sliku, a naslikani likovi iz slike izlaziti. Takvo je miješanje stvarnog i naslikanog/umjetničkog ključno za razumijevanje čitavog djela.

Uvodna priča, 'Mačka i miš', opisuje poznati crtić o mačku koji lovi miša, s osobitom poantom u kojoj miš izbriše i mačka i sebe, iz crtića, iz priče, iz stvarnosti. U 'Nestancima' se opisuju neobjašnjivi nestanci: Elaine Coleman nestaje iz svoje sobe bez traga, za djevojku iz 'Sobe na tavanu' uopće se ne zna da li je doista postojala ili je samo plod mašte glavnog lika, u 'Opasnom smijehu' moda smijeha bez razloga dovodi do smrti jedne tinejdžerke. Nestanci se tako mogu različito shvaćati. Nekad se radi o pravom nestanku djevojke, koji je međutim tek posljedica činjenice da je ona za druge bila u prenesenom smislu nestala, jer na nju nisu obraćali pažnju. Nekad je nestanak posljedica želje da se sruše sve zapreke između svijeta i čovjeka, što uključuje i jezik sam, a nekad nemogućnosti da se razlikuje san i java. Tako su svjetovi koje Millhauser gradi izvrsnim stilski oblikovanim rečenicama i odlomcima zapravo vrlo nestabilni, a jedino što ih "drži skupa" njihovo je sjajno književno oblikovanje.

U 'Nemogućim arhitekturama' priča se o slikaru minijaturistu koji svoje umijeće želi dovesti do savršenstva, pa na kraju počinje izrađivati predmete koji nisu samo mali nego su i potpuno nevidljivi. 'Kula' problematizira poznatu priču iz Biblije: kad ljudima uspije sagraditi kulu koja povezuje Nebo i Zemlju, ispada da nema mjesta oduševljenju. Taj dio, dakle, tematizira odlazak u krajnost: izuzetno malo, izuzetno veliko, identitet i drugost (drugi grad koji se na kraju ne razlikuje od prvog). 'Heretičke povijesti' pripovijedaju o rukavcima povijesti koji se nisu dalje razvili ('Preteča filma') i o eksperimentima od kojih se odustalo ('Čarobnjak iz West Orangea') jer svijet još nije spreman za njih. Pri tome se u pitanje dovodi i sam koncept povijesti ('Tu, u društvu povjesničara').

Na temelju svega navedenog, čitatelj će uzviknuti: „Postmodernizam!“ I doista, Opasni smijeh nije samo ključno određen postmodernim problematiziranjem granice stvarnog i fikcionalnog, nego svoju postmodernost – baš poput likova u zbirci – dovodi do krajnjih konzekvencija. To znači da fantastični događaji u svakoj priči objašnjavaju, ali to nije klasično objašnjenje, nego predstavlja neku vrst obrata i ne pruža izravno čitatelju 'ključ' za razumijevanje. Millhauser eksperimentira – vrlo uspješno – nizom književnih obrazaca, tradicionalih priča i načina pripovijedanja, te svaka priča predstavlja zaokružen, ali u biti neobjašnjiv književni svijet.

Da pojasnimo, taj je svijet čvrst u svom književnom oblikovanju, ali kad ga pokušamo 'prevesti' pomoću stvarnosti kojoj pripadamo, to se pokazuje nemogućim. Priče nisu racionalno objašnjive, ali upravo je u tom velik dio njihove čari. No te priče ipak nisu posve 'odsječene' od stvarnosti u kojoj živimo; one na neki neizravni način govore upravo o našem realitetu. Pri tome ne mislim samo na reality show-ove, na koje kao da upozorava 'Drugi grad', nego priče, ma kako fantastična njihova zbivanja bila, stvaraju nelagodan dojam 'stvarnijeg od stvarnog'. Moglo bi se zato zbirku svrstati u jedan od oblika magijskog realizma, jer nas Millhauser navodi na razmišljanje o našoj stvarnosti.

A Opasni smijeh na čitatelja djeluje na način na koji na knjižničara slavnog izumitelja djeluju pokusi s haptometrom, strojem koji izaziva osjet: "Mogu osjetiti da mi je nadomak ruke cijeli jedan novi svijet. Koji je nedostupan starom tijelu. Što ako kamen nije kamen? Što onda?"

Možda je jedina prava stvarnost ona koju oblikuje umjetnost, no ono što je sigurno je da je Opasni smijeh izvrsno djelo. Čitati svakako!

Vesna Solar