Začitavanje: 'Neuromancer'

Ako počnete čitati Neuromancer (Lunapark, 2003.), slavni roman Williama Gibsona iz 1984., u želji da se naprosto zabavite – jer radi se o navodno trivijalnom žanru znanstvene fantastike – grdno ćete se prevariti. Točno je da roman žanrovski pripada SF-u (čak se smatra i početkom subžanra cyberpunka), ali načinom pisanja i pitanjima koje postavlja ne može se svrstati u tzv. zabavnu literaturu.

Neuromancer opisuje budući svijet u kojem su virtualno, odnosno cyberspace, i realno isprepleteni. Glavni je lik bivši hacker Case, koji je pokušao poslodavcu ukrasti neke podatke, a on mu je upotrebom posebnog neurotoksina onemogućio pristup cyberspaceu. Kako je taj svijet jedino što Casea zapravo zanima, on pokušava pronaći lijek u zloglasnoj Chibi, mjestu poznatom po polulegalnim i izrazito skupim 'medicinskim reparacijama'. Susreće tajanstvenog Armitagea koji mu nudi pogodbu: Case za njega treba izvesti složen i vrlo nejasan hackerski posao, a Armitage će mu vratiti mogućnost spajanja na cyberspace…

Ovako ispričano, može se činiti kako se radi o romanu u kojem je složena i napeta fabula ključna. Iako Gibson slijedi pravila SF žanra gradeći zanimljivu priču, njega zapravo više zanima stvaranje osobite atmosfere. Neuromancer je turobna distopija u kojoj su ljudi, doduše, zadržali svoj 'ljudski' oblik, ali o pravoj ljudskosti teško da se može govoriti. Svi se likovi – prvenstveno Case, koji je zapravo antijunak – brinu prvenstveno za sebe, teško ili nikako uspostavljaju dublje kontakte s drugim ljudima, a zanimaju ih tek površne intenzivne zabave koje omogućavaju droge. U središtu je pak sam cyberspace – Gibson je taj termin prvi upotrijebio u jednoj svojoj ranijoj noveli – oštro suprotstavljen stvarnom svijetu kao 'mjesto' koje je smisleno. Gibson vrlo impresivno stvara tešku, sumornu atmosferu besmisla realnog svijeta, a cyberspace opisuje kao zanimljivi, pun izazova, u konačnici smislen svijet. Kako se cyberspace ne može izraziti 'običnim' jezikom – 1984. internet još nije bio u svakodnevnoj upotrebi – Gibson ga vješto gradi na temelju Caseovih doživljaja svjetla, zvukova i brzine.

Kako je čitav roman zapravo ispripovijedan iz Caseove perspektive, iako on nije pripovjedač, čitateljevo se znanje o tome što se zapravo događa otprilike poklapa s Caseovim. To je inače standardni postupak SF romana i krimića, jer se tako stvara napetost, no ovdje je to osobito važno za shvaćanje kraja romana, kad se zapravo otkriva što je to Case trebao napraviti i tko je Armitage. Ne želimo sve otkriti onima koji roman još nisu čitali. Reći ćemo samo da 'iza svega' zapravo stoji izuzetno razvijena umjetna inteligencija.

Takvu super umjetnu inteligenciju, koja ima i svijest i samosvijest, mogao je stvoriti samo cyberspace. Pravi karakter te UI, koja se naziva Wintermute, ne može dokraja shvatiti. Caseu to i nije osobito važno, ali čitatelju jeste. No kako u tekstu ne postoji pripovjedna instancija koja bi znala više od Casea – kao recimo sveznajući pripovjedač – što je, ili tko je, zapravo Wintermute, a onda i Neuromancer, nije objašnjeno. Tek je jasno da su superiorne umjetne inteligencije zapravo obuzete vrlo ljudskim filozofskim pitanjima. Njih zanima mogućnost da znaju sve, da spoznaju sve; u krajnjoj konzekvenciji, reklo bi se, da postanu bogovi.

Zanimljivo je da, dok su ljudi obuzeti zadovoljstvima koja im pružaju droge, a nikakva se osobita misaona djelatnost poput filozofije ili književnosti niti ne spominje, umjetne su inteligencije 'preuzele' misaone djelatnosti. One, doduše, nemaju tijela, pa im, reklo bi se, 'ništa drugo ne preostaje', ali u romanu kao da su usvojile ono što je tijekom povijesti ljude doista činilo ljudima, što je zastrašujuće. To ne znači da UI naprosto uživaju u razmišljanju i spoznavanju; naprotiv, njihovi su planovi sveobuhvatni i s potpuno nejasnim posljedicama kako za UI tako i za ljude. Na samom kraju romana umjetna inteligencija kaže Caseu: "(To me dovelo) nikuda. Svugdje. Ja sam ukupni zbroj svega, cijela predstava."

Nije li to jedna od varijanata definicije Boga? Znači li to da na kraju romana umjetna inteligencija dosiže cilj koji su ljudi oduvijek potajno priželjkivali? I što sad, s ljudima i s umjetnom inteligencijom?

Na to morate sami odgovoriti, nakon što pročitate Neuromancera.

Vesna Solar
foto: Joe Pemberton (flickr)