Začitavanje: 'Nebeska semantika'

Ovako ide priča: neafirmirani, dvadesetogodišnji pisac donosi u redakciju književnih novina pripovijetku 'Uobražaj'. Urednika naslov podsjeti na Kafkin Preobražaj, krene čitati i odmah osjeti nelagodu. Radi se o Hrvoju Radošu, Hrvatu koji se jednog jutra, bez jasnog razloga, usred Zagreba probudi kao - Srbin. "Čujte, druže", kaže urednik mladiću, "ovo neće ići...".

Dobro, ajde, možda nije bilo baš tako, ali nije bilo niti puno drugačije. Sve se zbilo sredinom osamdesetih, urednikovo ime nam nije bitno - ako ovo čita, prepoznat će se – a pisac se zove Igor Rajki. Niste ga čitali? Ne brinite. Spadate u golemu većinu one egzotične manjine zvane 'čitatelji suvremene domaće proze'. Kvragu, možda ste čak i kritičar, pa Rajkijeve knjige uspješno ignorirate skoro već cijelo desetljeće, vjerojatno i zato jer ne znate što biste započeli s nekim tko piše mimo svih aktualnih tokova, strujanja i trendova. I to je, uostalom, nekakav poučak iz razvoja demokracije: stvari koje se ranije nisu smjele reći, sada su dopuštene, ali će malo koga zanimati ako nisu izrečene na jednostavan, dopadljiv i uobičajen način. A Rajki, eto, baš i ne piše 'čitko i pitko' -  ma koliko vam horizont očekivanja bio širok i elastičan, teško se pripremiti na njegov verbalni delirij i strogo nekontroliranu eksploziju značenja.

Tekst mu je gust, premrežen citatima i referencama, poigrava se jezikom i grafikom, stvara nove riječi, oneobičava poznate, razvija potpuno sumanute koncepte i, poput nekog iščašenog profesora mentalno-literarne gimnastike, uporno tjera čitatelje na zahtjevnu vježbu balansiranja između frustracije i oduševljenja. Ako ste ipak čitali neku od njegovih sedam proznih knjiga (posljednji roman, Dobro izgledaš (Naklada Ljevak), upravo je objavljen), sve vam je to, naravno, poznato. I u jednom i u drugom slučaju postoje dobri motivi da nabavite Nebesku semantiku (Devedeset stupnjeva), zbirku u kojoj su prikupljene dosad neobjavljene priče, pisane između '85. i '95.

Za neupućene, to je sasvim zgodan sporedni ulaz u piščev pripovjedni laboratorij, a za fanove nešto poput nezaobilaznog rare tracks & b-sides albuma omiljenog benda. 'Uobražaj' bi na takvom albumu sigurno bio prvi single, a slijedili bi: 'Kradljivac zvukova', kratka literarno-auditivna meditacija o zvukovima grada s iznenađujućim, eliptičnim obratom u posljednjim recima; 'Legenda o fah-idiotu', koja realizacijom metafore daje posve novi smisao sintagmi 'povući se u sebe', opisujući detaljno i precizno pojedine faze doslovnog uvlačenja čovjekovog tijela unutar sebe (ma koliko vam to čudno zvučalo); i, na kraju, za Rajkija neuobičajeno patetična 'Ponuda/potražnja', istodobno razigran i melankoličan pastiš u kojem su unutar oglasa za prodaju stana umetnuta prisjećanja na vrijeme provedeno u njemu. A nakon što bi vas ovi hitovi in(f)icirali, uslijedilo bi pažljivo i višekratno razgrtanje značenjskih slojeva preostalih priča...

Naravno, ništa od ovog se neće dogoditi: niti jedna od pripovijetki iz Nebeske semantike neće postati hit, teško da će ozbiljnije zainteresirati nekog kritičara i Rajki će ostati na marginama naše književne scene. Umjesto da sada lamentiram nad neizbježnošću takvog razvoja stvari, ovaj tekst ću zaključiti s nekoliko reklamnih slogana. Postoje barem tri dobra razloga za to: za početak, slogani su jedna od Rajkijevih omiljenih paraliterarnih formi; potom, cilj 'Začitavanja' je ionako navesti vas da pročitate knjigu o kojoj se piše; i, naposlijetku, upravo profesionalnim pisanjem slogana doljepotpisani zarađuje novac kojim plaća račune za struju koja napaja kompjutor na kojem on onda, u trenucima dokolice i lišen egzistencijalnih strepnji, tipka raznorazne književne prikaze… Dakle:

'Nebeska semantika – polazak mimo proznog reda!'
'Dvadeset godina poslije: Rajkijevo prvo tekstualno iskustvo!'
'Neka vam čitanje uvijek bude pitanje!'
'Priče koje ne sliče.'

(Preporučuje se odabrati onaj koji će vas najviše privući knjizi.)

Boris Postnikov