Začitavanje: 'Muškarci koji mrze žene'

Muškarci koji mrze žene (Fraktura, 2008.) je najprodavaniji europski triler posljednjeg desetljeća i prilično je jasno zašto je tako. Teme koje je Larsson ušio u svoj roman nisu samo aktualne već provokativne i uznemirujuće baš kao i njegovo beskompromisno pisanje koje je klasični krimić/triler gurnulo u ponor neistražene ljudske psihe i svih čudovišta koja tamo čuče u mraku. Roman zapravo obuhvaća tri priče: prva prati novinara Mikaela Blomkvista poznatog po raskrinkavanju gospodarskih makinacija koji se profesionalno upropastio objavivši priču za koju nije imao pouzdan izvor, druga je ona Lisbeth Salander, vrhunske hakerice pomalo sociopatskog ponašanja, te na kraju tu je i storija o obitelj Venger, superbogatim vlasnicima koncerna Venger, jednog od stupova švedskog gospodarstva.

Kako znamo da su sve obitelji nesretne na svoj način za Vengere bi se moglo reći da je nesreća vjerojatno u genima. Naime, obitelj je svijetu dala tri prilično zagrižena poklonika nacističke ideologije od kojih je jedan dao glavu za Adolfovu stvar i još nekoliko čudaka koji žive na otoku na sjeveru Švedske. No, najmračnija obiteljska tajna još uvijek je neotkrivena. Radi se o nestanku Harriet Venger, nećakinje Henrika Vengera, bivšeg šefa koncerna koji je sada u mirovini, još uvijek opsjednut Harrietinim nestankom. Već pomiren sa spoznajom da je Harriet najvjerojatnije mrtva ipak unajmljuje Mikaela Blomkvista da još jednom prođe kroz arhiv koji je osobno sakupio i usput napiše kroniku obitelji Venger. Blomkvist pristaje iz samo jednog razloga: Venger mu na pladnju nudi Wennerstroma, čovjeka zbog kojeg je Blomkvist uništio reputaciju. Istraga na početku ne vodi nikamo, no Mikaelovo novinarsko oko primjećuje detalje koji će razotkriti monstroznu istinu, a uz pomoć Lisbeth Salander uspjeti će iz sve te zbrke izvući i živu glavu.

Ovaj politički i novinarski triler se usprkos svom jednostavnom zapletu čita u dahu, i to ne samo zato jer želite što prije saznati tko je ubojica i hoće li se Blomkvist osvetiti Wennerstromu, već zato jer je Larsson stvorio realne i intrigantne likove koji postaju važniji od zapleta. Možda se baš zato engleski prijevod inače šarmantnog naslova Man som hatar kvinnor pretvorio u The girl with the Dragon Tatoo koji zapravo opisuje Lisbeth Salander. Upravo je njen lik Larsson polako izvlačio iz sjene jer, naravno, Lisbeth je žena i to žena na kojoj će autor pokazati kakva i kolika može biti mržnja muškaraca, što uključuje više scena seksualnog zlostavljanja i analnog silovanja. Iako opisi nisu za svačiji želudac, Larsson postiže željeni učinak: svraća pozornost na gorući problem nasilja nad ženama i tjera na razmišljanje.

Stieg Larsson je za života bio i aktivist koji se borio, između ostalih stvari, i protiv rasizma, pa ova didaktička uloga njegova romana uopće ne začuđuje. On uz to na početku svakog poglavlja umjesto nekakvog zgodnog Yeatsova citata donosi crne statistke o nasilju nad ženama u Švedskoj koja inače slovi kao jedna od 'ženskih zemalja' Europe. Time je dokazao kako naslije ne diskriminira, ne poznaje političke granice ni socijalni status.

Pravim imenom Karl Stig-Erland Larsson umro je 2004. godine od srčanog udara gotovo neposredno nakon što je završio treću knjigu iz svoje Millenium serije, naslovljenu Kule u zraku. Kako je burno pisao, tako je i živio, radio je kao ratni reporter u Eritreji gdje se zarazio malarijom, bio je aktivan član švedske Komunističke radničke lige i osnivač Expo zaklade i časopisa koji su se bavili raskrinkavanjem ekstremno desničarskih i rasističkih organizacija, što je navodno rezultiralo brojnim prijetnjama smrću. Znakovito, umro je na dan Kristalne noći. Za Muškarce koji mrze žene dobio je Glasnyckel, najprestižniju nagradu za kriminalističke romane u Skandinaviji, a taj su uspjeh ponovile i Kule u zraku.

Katarina Brbora