Začitavanje: 'Laurin izvornik'

Vladimir Nabokov (1899.-1977.) dva je puta pokušao spaliti rukopis gotove Lolite. U tome ga je spriječila supruga Vera, s kojom je imao sina Dimitrija. Nabokovljevi romani, pogotovo oni napisani na nematerinjem mu engleskom, zajamčili su lovorike. Jedinac Dimitrij, pak, krajem je prošle godine Laurinim izvornikom (Vuković&Runjić, 2009.) zatresao lovorov vijenac na glavi pokojnog oca.

Izvornik, tvroukoričen u decentno crnilo, donosi na masnom papiru 138 reprodukcija kartica papira koje čine klimav kostur romana kojeg Nabokov nije uspio dovršiti. Običavao bi svoje romane pisati na karticama, koje bi onda preslagivao, igrajući se strukturom. Volio se karticama igrati u autu, dok ga je supruga vozila na mjesta gdje će, kao predani lepidopterist, hvatati reprezentativne primjerke leptira. Jedna nesretna leptirolovačka avantura prikovala je Nabokova za krevet gdje je, sluteći kraj, pokušavao dovršiti roman.

Ovaj "roman u odlomcima" svoj je PR bombastično nakupio krajem 2009., izazvavši debatu o etičnosti svojeg izdavanja i stavivši u središte pozornosti trilingvalnog osamdesetogodišnjeg plejboja. Dimitri Nabokov je, usprkos izričitim željama pokojnog oca na samrtnoj postelji, objavio rukopisnu skicu nedovršenog romana. Stari Nabokov, opsjednut kontrolom, kako u svojim temama (Humbert Humbert kontrolira Lolitu, ali je i sam pod kontrolom opsesije da vlada mladicom), tako i u svojem hiperpreciznom jeziku, našao se tako potpuno ogoljen. Kartice su otisnute sprijeda i straga, papir je preforiran pa ih se može istrgnuti i preslagivati kako je to Nabokov radio. Ne samo da nemamo pred sobom cjelovito djelo, već ni mali fragmenti nisu dotjerani, prošarani praznim prostorom, tipfelerima i francuskim riječima bez navedenog engleskog ekvivalenta. Nabokovljeva djela bila su i ostala omiljena meta površnih tumačitelja, a ova krhka tvorevina svojim je izdavanjem postala lakim plijenom. Usto, Nabokov je na stranicama Laurinog izvornika, a to je nekih tridesetak stranica teksta, ostavio podjednak broj dobrih i loših rečenica. Nije to baš dobar omjer za pisca njegovog kalibra.

Branitelji odluke o izdavanju obično navode primjer Kafke, koji ne bi zaplovio do literarne besmrtnosti da njegova djela nije objavio Max Brod. Razlika ipak nije nebitna: Kafka je svoja djela dovršio, Nabokov nije bio te sreće. Laurin izvornik, s podnaslovom Umiranje je zabavno, šminkerski je predmet koji ujedinjuje trulu komemorativnost, besmislenu interaktivnost i voajerizam.

A što je Nabokov želio ostaviti skrivenim od javnosti? Priča koja je trebala biti temelj romanu, ili, vjerojatnije, noveli, u svom središtu ima Floru, djevojku u dvadesetima koja bez pardona vara svog debelog starog muža, doktora Philipa Wilda. Jedan od ljubavnika piše roman o Lauri, Florinoj literarnoj parnjakinji. Wild se, suočavajući se s prozom o svojoj ženi, suočava i s vlastitom smrtnošću, razvijajući metodu rastakanja tijela snagom volje. Preklapanje Laure i Flore (na jednom mjestu "FLaura") donosi kaufmanovsku dilemu između originala i kopije; doktorove kontemplacije koketiraju s istočnjačkom filozofijom; seksualnost balansira na ivici društvenih normi; čest motiv nožnih prstiju čija je upaljenost pisca mučila pred smrt. 

Nabokovljev duh još je u tekstu, ali je oslabljen, pomalo izgubljen. Posljednji roman trebao je imati težinu testamenta, a doživio je sudbinu kljastog dnevnika nestajanja.

Srđan Laterza