Začitavanje: 'Kralj Ubu'

U francuskoj provinciji, gradu Rennesu u Bretanji, obijesni srednjoškolci uzeli su na zub starog i neurednog profesora fizike Heberta koji se počeo baviti politikom. Za razliku od današnje učestale prakse bušenja guma mrskim profesorima, francuski učenici s kraja devetnaestog stoljeća ispisivali su stranice šala, rugalica i igrokaza na Hebertov račun. Najrevniji u tim 'kreativnim' aktivnostima bili su braća Charles i Henri Morin, a družina je bila potpuna kad im se pridružio Alfred Jarry (1873-1907). Sa svojih 152 centimetra visine, velikom glavom, krivim nogama i nadimkom Quasimodo, ali i brzim jezikom i bistrim umom, Jarry je bio nesvakidašnja pojava. S Morinovima je postavio dramu Poljaci, u kojoj je glavni lik Otac Heb (prema profesoru Hebertu) bio preteča pretilog i čudovišnog Ubua.

Sa sedamnaest Alfred Jarry odlazi u Pariz, ne uspijeva upisati École Normale Supérieure, ali zato postaje prepoznatljivim likom pariške umjetničke scene. Upoznao je Picassa, Toulouse-Lautreca, Gauguina i Ravela, a za Gidea je bio najbizarnija osoba u svijetu bizarnih osoba. Tu je titulu nosio s punim pravom: odijevao se ekstravagantno, sa sobom je uvijek nosio dva revolvera iz kojih se nije libio pucati da bi izbezumio slučajne prolaznike, a stan je dao pregraditi horizontalno, tako da dobije dvostruki broj etaža. Na kaminu je držao falus isklesan u kamenu, kojega je pokrivao baršunastom tkaninom, otkada ga se izvjesna gospođa prepala. Bizarni su i Jarryjevi dani u vojsci. U nastupu potištenosti, u žilu si je ubrizgao pikrinsku kiselinu da zavara liječnike. Od nje je zastrašujuće požutio, te su ga oslobodili službe, uz dijagnozu 'bolesti bubrežnih kamenaca'. Jarry je umro u trideset i četvrtoj, na Svisvete, izmučen neurednim životom, suludim tempom i ovisnošću o apsintu, kojeg je zvao zelenom boginjom. Priča se da  mu je posljednja želja bila da mu donesu - čačkalicu.

Kralj Ubu Alfreda Jarryja (Šareni dućan), prvi je dio dramske trilogije koju uz njega čine i Ubu rogonja i Ubu uznik. Prvi je put izveden 1896. u tada najavangardnijem pariškom kazalištu L'Oeuvre. Kralj Ubu predstavlja napad na buržujske konvencije i njihovu lakomost na moć. Priča se vrti oko Oca Ubua koji ubija poljsku kraljevsku obitelj kako bi se dočepao trona. Odvratan i pretio, Ubu prkosi zdravom razumu kao i drama u kojoj je glavni lik. Mnoštvo začudnih likova koji se znaju pojaviti samo u jednom prizoru, igre riječima i neologizmi, estetika marionetskog uličnog teatra, parodija klasične drame (pogotovo Shakespearea) - bila je to šaka u oko, ne samo klasičnoj drami, nego i tadašnjoj avangardi. Ubu je gnjusan i vulgaran, nameće podanicima sulude poreze, a kad odluči postati robom, suluda ga svjetina slijedi. Jarry nizanjem apsurda progovara o gnjusnim vladarima i glupom narodu koji mu se pokorava.

Tridesetak godina od premijere, Jarryja će slaviti dadaisti, a Ubu će postati kamen temeljac teatru apsurda. No, premijerna predstava jedva da se i doigrala do kraja radi urnebesa oduševljenja i neodobravanja koji je uslijedio nakon što je Ubu izgovorio svoju prvu riječ: "Srarnje!". Iako su na predstavi bile angažirane jake snage poput Toulouse-Lautreca, Edwarda Muncha i tada najpoznatijeg pariškog glumca Firmina Gemiera, bila je odigrana samo jedna repriza. Ostala dva dijela odigrana su nekoliko godina kasnije u marionetskom teatru.

Jarry nije lučio umjetnost od života. Njegov bizarni izgled nadopunjavao je staccato govor u maniri kralja Ubua, pun neologizama i nonsensa. Postao je svoje vlastito umjetničko djelo, čovjek - artefakt, i to puno prije nego što je Dali izvio svoje brkove kako bi preko njih primao izvanzemaljske signale. Jarry je začetnik 'patafizike', apsurdne nadriznanosti koja prkosi razumu i parodira metode suvremene znanosti.

Halucinantan i nadrealan, Ubu je najavio svu silu izama s početka prošlog stoljeća. I kako to obično biva, Ubu je kojih stotinjak godina nakon premijere, od hardcore avangarde postao simpatični i bizarni kazališni klasik.

Srđan Laterza