Začitavanje: 'Kraj jednog obiteljskog romana'

Péter Nádas, Kraj jednog obiteljskog romana (Disput, 2012., prevela Kristina Peternai Andrić)

Petar Šimun dječak je koji odrasta u mađarskoj provinciji s bakom i djedom četrdesetih ili pedesetih godina prošlog stoljeća. Njegova se majka nikad ne spominje, a otac je kontraobavještajac koji dolazi kući jako rijetko i uglavnom pod okriljom noći. Baka onda pere njegovu odjeću u benzinu, a Petar upija svaku riječ koju otac izmjenjuje s djedom. Osim uzbudljivih i rijetkih noćnih susreta dječak opisuje igre kojima krati dane s djecom iz susjedstva, Evom i Gaborom. Igraju se 'obitelji' ili jednostavno divljaju po kući preturajući po ormarima njihove majke za koju je tek naznačeno da navečer ima nastupe i koja ponekad prodefilira gola kroz dnevnu sobu. Brojne druge uspomene i asocijacije prekidaju Petrovu priču, čineći roman izuzetno fragmentarnim. To su ponajprije obiteljske pripovijesti koje mu priča djed, pripovijesti koje počinju u drevnom Jeruzalemu kojim je hodao Isus Krist i koje u sudbinu obitelji upliću događaje iz Biblije. Velik središnji dio knjige vrti se upravo oko obiteljske povijesti koja se odvija po gotovo cijeloj Europi: Rimu, Španjolskoj, Francuskoj, Engleskoj i naposlijetku Austro-Ugarskoj – te je ispričana linearno i razumljivo, onako kako bi je ispričala odrasla osoba tj. Petrov djed. Ta je povijest neminovno povezana i s poviješću europskih Židova te je na neki način dječakov prozor u izvanjski svijet, dok su njegova sjećanja i doživljavaji ne samo introspektivni, već i iskomadani na pojedine rečenice koje se tek s pročitanom knjigom mogu otprilike smjestiti u nekakav kontekst. Pripovijedanje stoga zauzima važno mjesto u Kraju jednog obiteljskog romana – naposljetku, s postepenim nestankom svih članova obitelji iz Petrova života, pričanje je sve što mu ostaje na raspolaganju.

Kraj obiteljskog romana jedan je od četiri romana u mađarskoj književnosti koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća naznačili prve pomake prema postmodernizmu. Karakterizira ih odustajanje od pokušaja rekonstruiranja stvarnosti, te istraživanje mogućnosti pripovijedanja i kazivanja povijesti i istine. Nádas tako odabire pripovijedanje iz prvog lica jednine: dječjim, nedosljednim i ponekad zbunjujućim jezikom, ali uvijek iskrenim čak i kad nenamjerno iskrivljuje stvarnost. Začuđujuće je i koliko je ponekad mračan Petrov doživljaj svijeta, sa svim dijelovima slagalice koji nedostaju i događajima kojima svjedoči, a čijeg značenja zapravo nije ni istinski svjestan. Dojam pojačava političko stanje u zemlji: ljudi koji nestaju preko noći, lunjanje po njihovim pustim kućama, otac koji biva optužen za veleizdaju, djedova i bakina smrt, te na kraju odlazak u internat čiji je mali kozmos preslika onoga u državi. Ipak, čarolija djetinjstva se probija i kroz taj mrak, te se čak može i reći kako Petrova dječja mašta određuje glavni ton romana, te ide ruku pod ruku s djedovim mitskim i gotovo nestvarnim pričama. Pokušavajući prepričati istinu Nádas, na čijem autobiografskom diskursu roman počiva, dolazi do zaključka kako jedne istine nema – ona ovisi o pripovjedaču, odnosno, subjektivnoj interpretaciji činjenica što čini njegov tekst istovremeno i snažnim i zahtjevnim za čitanje.

Katarina Brbora