Začitavanje: 'Kinez na biciklu'

Djed Marka Pola je Gutenberg, Džingis Kan je Japanac koji želi pokoriti svijet pjevanjem karaoka, bacanje riže na mladence stari je kineski običaj koji se izvodi ne bi li se spriječilo da kokoši iskljucaju mladenkinu svilenu haljinu, restorani u Kini zovu se Mjesta za punjenje trbuha dok njihovu španjolsku inačicu smišlja općinski inspektor…čitav niz zabavnih pseudoinformacija kroz priču o otmici jednog mladića iznosi Ariel Magnus u romanu Kinez na biciklu (Fraktura).

Priča je to o otmici i razvijanju stocholmskog sindroma utemeljena na stvarnom događaju, o židovskoj zavjeri protiv Kineza u Argentini – ili kako ih Magnus naziva, argenkineza, o kolorističnoj kineskoj četvrti, ali i o stvarnosti globaliziranog svijeta u kojem su Kinezi nepoželjni imigranti.

Glavni lik Robert Valestra pukom se slučajnošću zatiče na mjestu zločina zbog čega svjedoči na suđenju mladom Kinezu Liju optuženom za podmetanje niza požara. Razlog za optužbu je jednostavan, svi Kinezi izgledaju isto, Li je Kinez, ima bicikl i šibice te stoga mora biti kriv. No Li se ne miri sa svojom sudbinom već tijekom presude otima Roberta i pod prijetnjom pištolja odvodi ga u labirinte kineske četvrti Buenos Airesa. Zatvoren u kući s obitelji koja posjeduje restoran, bez zajedničkog jezika s njima i lišen kontakata s vanjskim svijetom Robert iznosi svoje viđenje njihove svakodnevice. Budući da njegov 'prijašnji život' nije bio bogznašto, iz dana u dan sve manje ima osjećaj da se nalazi u svom gradu i sve više prihvaća navade Kineza. Njegova prilagodba ide toliko daleko da ubrzo pristaje pomoći Liju u pronalasku pravog krivca za palež i tu počinju prave avanture. Izlaskom iz kućnog pritvora Robert upoznaje šareni svijet kineske četvrti, njegove zanimljive stanovnike, sprijateljuje se sa svojim otmičarom, a zbližava se i s jednom zgođušnom stanovnicom.

Zanimljiva priča o promjeni perspektive i zauzimanja položaja drugosti u društvu kroz ležeran i duhovit način pripovijedanja otkriva niz stereotipa i problematiku života Kineza, ali i Argentinaca. Moglo bi se reći kako putem pripovijesti o doživljajima mladića sa razvijenim stocholmskim sindromom Magnus upire prstom u manjkavosti argentinskog društva, a to čini na naizgled blesav i nevin način.

Na momente površni i jednodimenzionalni razgovori obogaćeni su nizom već spomenutih zanimljivosti i pokojim dubokoumnim zaključkom, primjerice kako su Kinezi u prošlosti izumili niz velikih stvari dok su danas poznati po kopiranju tuđih izuma i njihovoj masovnoj produkciji. Magnus također mapira određena društvena žarišta na kojima se odvija nova vrsta integracije pa tako zamjenski golman argentinske reprezentacije koja je osvojila svjetsko prvenstvo danas trenira i male Kineze.

Luckast i smiješan način pripovijedanja dolazi do izražaja u unutarnjim monolozima Roberta koji je, u nedostatku druge zabave, vrijeme kratio izmišljanjem razgovora između stanovnika četvrti te maštanjima o tome kako vani svi nose majice s njegovim likom i plaču za njim dok njegova bivša djevojka ne može od svega doći k sebi. Ovakvi unutarnji monolozi nakratko prekidaju razvoj događaja i iznose zabavne bedastoće iz drugog kuta gledanja.

Ipak, mora se primijetiti kako zaplet nije pretjerano uvjerljiv, razvoj stocholmskog sindroma doslovno pada s neba i eto najednom njih dvojica đipaju motorom po gradu i u potrazi za pravim priomanom ludo se zabavljaju. No zbog niza blesavih razgovora i suludih informacija poput one da su Kinezi otkrili Ameriku (tko zna, bit će da i jesu) ili sućutne informacije Argentincima kako su ipak Mađari izmislili kemijsku olovku (što li se desi sa Slavoljubom Penkalom?) – sve je oprošteno. Ovakvoj zabavi zamjerku vjerojatno ne bi našli ni argenkinezi.

Leda Sutlović
foto: Rob Sheridan (flickr)