Začitavanje: 'Kauboji i Indijci'

"Što misliš da se dogodi ljubavi?", pita Eddie Virago, glavni lik romana Kauboji i Indijci.
"Da to znam, mali, bila bih bogata žena. I vjerojatno nikad više nikoga ne bih voljela", iskreno mu odgovara Salome.

Joseph O'Connor, rođen 1963. u Dublinu, danas je jedan od najuglednijih irskih pisaca čija djela su prevedena na tridesetak jezika. Prije točno dvadeset godina, baš nekako između 'Nothing Compares 2 U' i protestnog, emotivnog cijepanja fotografije pape Ivana Pavla II u Saturday Night Live-u, dva najglasovitija trenutka u karijeri njegove mlađe sestre Sinead, 28-godišnji Joseph objavio je svoj prvi roman Kauboje i Indijce (Fraktura, 2011.). Vrlo dobre književne kritike plasirale su ovaj prvijenac u uži izbor za nagradu Whitbread u kategoriji najboljeg debitantskog romana godine. Iste godine objavljuje True Believers (kratke priče), a punu afirmaciju i svjetsku slavu dosegnut će romanom Zvijezda mora objavljenim 2002., nedavno prevedenim i na hrvatski (oba romana u izdanju zaprešićke Frakture).

U ona davna reaganovsko-thatcherovska vremena mladi Irci i Irkinje, bilo iz Sjeverne ili Republike Irske, svakodnevno su napuštali 'ognjišta' i odlazili u London. I svatko je imao svoje dobre razloge. Baš tog određenog dana i baš na tom trajektu, na uskomešanom moru, igrom slučaja ili sudbine, našli su se Eddie i Marion. On, iz Dublina, s gitarom na ramenu, plamenom mohikankom na glavi i maglovitim snovima o glazbenoj karijeri, i ona, djevojka iz Sjeverne Irske koju nevolje rijetko zaobilaze, obadvoje neiskreni (on jer je naprosto takav, a ona opet iz opreza i nelagode) – kakve su šanse imali ovo dvoje usamljenika?

Na prvi pogled gotovo nikakve i to je čak i Eddie Virago osjećao od samog početka. Život, međutim, nije onakav kakvim se čini na prvi pogled. Čak i kad konačan rezultat ispadne očekivan ono što se događa između početka i kraja najčešće je potpuno nepredvidiv put koji moramo prijeći. A na tom putu, koji se odmotava poput ružne trakavice, čekaju brojna iznenađenja na koja dvoje irskih nesretnika nisu mogli biti spremni. Ove dvije izgubljene duše zaglave u hotelu gospodina Patela, simpatičnog i dobronamjernog Indijca, koji vrlo dobro zna 'kakav je to osjećaj biti rupa na palubi', pa im u zamjenu za malu pomoć oko hotela nudi besplatan smještaj. Prihvativši ponudu Eddie i Marion odjednom se nađu u situaciji gdje su osuđeni na ljubav ili na neku vrstu ljubavi iznuđene očajem. Uspjeh u glazbenoj industriji događa se samo rijetkima i Eddie će to, kao i mnogi prije njega, morati naučiti na teži način. U isto vrijeme Marion je i ono jedino što mu preostaje i ono od čega želi pobjeći. Nesiguran u svoje osjećaje i samoga sebe pobjeći će i tjednima i mjesecima nastavit će bježati izbjegavajući sva mjesta na kojima bi je mogao sresti. Kad čovjek potone u malodušje, kad ostavi čak i najboljeg prijatelja na samrtnoj postelji, a uporno se ne događa ništa bolje – preostaje tek spoznati sebe onakvim kakav stvarno jesi. Za Eddija bio je to bolan trenutak otrježnjenja.

O'Connor nema milosti prema glavnom liku svog romana. Kao i u stvarnosti rijetki su trenuci spektakularnih preokreta. Ostaju samo mrvice sa stola i nekakav novi početak, ali ovaj put bez mohikanke i prevelikih očekivanja.

Što se dogodi s ljubavi? Ponekad pobjegneš od nje misleći da ti stoji na putu prema nečemu boljem, a ponekad jednostavno nestane kao da je nikad i nije bilo.

F.B.
foto: Ricardo N. Cabral (flickr)