Začitavanje: 'Kad padne mrak'

Tada se, međutim, mijenja i vrijeme, jer ono u mraku protječe na poseban način, kako to kaže Haruki Murakami u romanu Kad padne mrak (Vuković & Runjić, 2009; prevela Maja Šoljan). Taj roman ispituje protjecanje vremena noću; odvija se od 23,55 do 6,52 sati drugog jutra. Iako je to doba za većinu ljudi namijenjeno spavanju, pa ga zapravo i ne smatraju zanimljivim, ono je ključno za Murakamijeve likove.

Mari Asai, devetnaestogodišnja Japanka, u gluho doba noći čita u malom tokijskom restoranu. Prilazi joj Takahaši i započinje razgovor pitajući je li ona sestra Eri Asai. Iako Mari nije ni pristupačna niti otvorena, to je novo poznanstvo odvodi u 'ljubavni hotel' kako bi pomogla pretučenoj kineskoj prostitutki. Susreće ljude kakve dotad nije imala prilike upoznati, a čini se da jedno takvo poznanstvo vodi i nečemu dubljem. Poglavlja koja prate što se Mari dešava kad padne mrak isprepletena su s onima koja pričaju što se u to vrijeme dešava s njenom sestrom Eri. Eri, naime, već dva mjeseca čvrsto spava. Ona nije u komi, nije bolesna, ali je roditelji i sestra ne uspijevaju probuditi. Upravo u noći kad Mari odlučuje ne spavati, u Erinoj se sobi dešava prava drama: televizor se sam pali…

Tako se roman i na razini pripovijedanja i na razini tematike odvija između dva pola koja su usko povezana, između dviju sestara od kojih ni jedna ne radi "ono što se po noći radi", odnosno spava. Eri spava previše duboko, Mari pak uopće ne spava. Bitno pitanje koje se postavlja već na samom početku – zašto Mari bdije, i zašto Eri spava – provlači se kroz čitav roman i stvara osobitu napetost i nelagodu, koje rastu s otkrićem kako konačni odgovor čitatelj neće dobiti. Jasno je jedino da je Marina odluka o bdijenu usko povezana s pokušajem odgovora na pitanje zašto njena sestra već dva mjeseca spava.

Murakami ne želi čitatelju 'servirati' odgovore. Ono što ga u prvom redu zanima stvaranje je osobite atmosfere djela, atmosfere napetosti i opasnosti. To se na razini same radnje očituje u neobičnim događajima u Erinoj sobi, ali upravo je distancirani stil pripovijedanja onaj element koji unosi pravu nelagodu. Ne znamo, naime, tko je točno pripovjedač djela. To je neko neodređeno 'mi', koje 'iz visinske perspektive' gleda na likove i događaje i izvještava o njima, dajući povremeno naznake kako bi se 'oni' rado upleli u radnju i učinili nešto za likove, ali to ne mogu. Tako je pripovijedanje 'izvanjsko' i ne može zapravo doprijeti do unutrašnjosti likova u kojima bi se – možda – mogli pronaći odgovori na bitna pitanja koja ih muče. U književnoj je praksi uobičajeno da 1. lice koje pripovijeda ima ograničeno znanje, a 3. lice ima 'visinsku perspektivu'. Murakami ukrštava te dvije tradicionalne književne tehnike, da bi stvorio postmodernog pripovjedača koji ima 'visinsku perspektivu', ali nema i odgovore, što onda kod čitatelja stvara nelagodu.

Osim toga, Murakami u ovom djelu rabi i svoju već prokušanu tehniku pripovijedanja u kojoj supostavlja realističke opise Marine neprospavane noći i irealne, nadrealne događaje u Erinoj sobi. I posve realnim i sasvim nemogućim događajima pristupa se na isti način i opisuje ih se na isti način, pa se tako oni dovode u posebnu vezu. Možda objektivističko pripovijedanje o Eri, koja je zarobljena u televizoru i ne uspijeva izaći, uznemiruje više od pretučene prostitutke ili nemogućnosti uspostavljanja pravih odnosa među ljudima, ali tako ne bi trebalo biti. Svi bitni događaji u romanu ostaju bez pravog objašnjenja: zašto Eri spava, zašto je prostitutka pretučena, zašto ljudi žive jedno uz drugo ne mareći i ne poznavajući jedni druge. A da su ta pitanja uopće važna, postaje jasno tek kad padne mrak.

Iako je ovaj odličan roman mračan i uznemirujuć, ipak nudi i svojevrsnu nadu. Neki su kritičari pripovjedno 'mi' pripisali izvanzemaljcima, ali možda bi bilo uputnije tumačiti ga naprosto kao nas ljude, čitatelje, koji smo vrlo skloni naše bližnje promatrati 'iz visinske perspektive' i ne potruditi se da ih razumijemo i da im pomognemo. Ta se ljudska i čitateljska vizura onda postmoderno prepleću: prema ljudima iz naše okoline odnosimo se kao da su likovi iz romana koji mi pripovijedamo kao nezainteresirani promatrači. No, kako Mari tijekom čitavog romana nastoji prekinuti svoju ulogu promatrača neprirodnog spavanja svoje sestre, vjerojatno bi i čitatelj trebao početi sudjelovati u svom vlastitom životu i životu drugih ljudi. 

A zato je ponekad potrebno probjeti noć, po mogućnosti čitajući Murakamijev Kad padne mrak.

Vesna Solar