Začitavanje: 'Iznenada u dubini šume'

Malo selo u podnožju guste šume na samom kraju svijeta živi tužan život. Za vrijeme jedne olujne noći prije mnogo godina nestale su sve životinje, pa se sada u selu ne može vidjeti ni najmanja bubica ili miš, a kamoli, recimo, pas ili konj. Djecu u školi učiteljica Emanuela uči kako životinje izgledaju i kako se glasaju, ali učenici joj zapravo ne vjeruju da takva stvorenja postoje. Kadgod upitaju roditelje što se dogodilo one večeri, gdje su životinje i zašto se zapravo svi tako boje mraka, odgovor je šutnja. Kako o tome nitko ne govori, većina djece prihvaća šutnju, ali ne i Maja i Mati. Upravo će oni dvoje, igrajući se kraj rijeke, ugledati na trenutak pravu, živu ribicu! Iako se dječak Nimi, koji je izašao po mraku i otišao u šumu, carstvo strašnog duha Nehija, vraća zaražen bolešću njištalicom, to neće spriječiti Maju i Matija da ostvare svoj naum. Oni odlučuju proniknuti u tajnu te kreću ravno u dubinu šume…

Tako otprilike počinje sjajni kratki roman Amosa Oza, Iznenada u dubini šume, koji je, u prijevodu Laile Šprajc, izdala Fraktura. Djelo je u prvom redu namijenjeno djeci, ali kako se radi o izvanrednom ostvarenju, u njemu mogu uživati i odrasli. Djeca će u njemu pronaći neobičnu bajku, a odrasli složenu alegoriju suvremenog svijeta. To autor prvenstveno postiže majstorstvom pripovijedanja. S jedne se strane roman formalno oslanja na bajku. Tako su glavni likovi djeca, a zabranjena, začarana šuma, kao mjesto opasnosti, javlja se u gotovo svakoj narodnoj bajci. S druge se strane ipak radi o romanu, djelu koje je znatno duže i pripovjedno složenije od bajke. Autoru je bajka samo žanrovski okvir, koji on zapravo lomi; Oz želi nešto reći i odraslima, samo 'upakirano' u dječju priču, tako da ne zvuči tako ozbiljno i prijeteći.

I doista, polagani ritam pripovijedanja, ponavljanja rečenica ili fraza – što stvara poetski dojam – stvara priču koja se na početku ne čini tako 'jako ozbiljna'. Stanovnici sela, doduše, imaju neke probleme, ali ne izgledaju jako nesretni. Ipak, vještim ocrtavanjem atmosfere u relativno malo riječi, pripovjedač nas polako uvodi u beskrajnu tugu života mještana pokraj šume. Tako se javlja i tajna koja zapravo pokreće fabulu: što se dogodilo kobne noći i zašto je šuma izuzetno opasna? Zagonetku ću riješiti dvoje djece, kako to u bajkama biva, ali kraj je romana vrlo neobičan.

Na kraju je, naime, tajna otkrivena, no to nije 'kraj priče'; rješenje zagonetke ne znači samo po sebi sreću za stanovnike sela. Ključno je što to rješenje zapravo traži dalje djelovanje, koje se u romanu ne opisuje. Tako kao da se djelo želi izravno 'nastaviti' u stvarnosti, a to je, čini  se, i bila ideja Amosa Oza.

Roman se može tumačiti na mnogo načina, ali su dva ipak najvažnija. Kao prvo, Iznenada u dubini šume na rijetko dojmljiv način progovara o jednom od ključnih problema suvremenog društva – toleranciji. Poštovanje i prihvaćanje drugog nužno je i da bismo uopće preživjeli, i da bismo bili sretni, i da bismo uopće bili ljudi. Ti 'drugi' u stvarnosti odraslih su ljudi druge nacije, druge vjere, druge boje kože, a u romanu je to učiteljica koja uporno priča o životinjama, iako ih nigdje nema, ili dječak koji ima previše razmaknute prednje zube. No gdje je granica između ta dva shvaćanja 'onih drugih'? I postoji li uopće?
 

Drugi smjer interpretacije usredotočen je na odnos prema životinjama. I one su, naspram ljudi, 'one druge', pa ih se zato u romanu – a rekli bismo, i u stvarnosti – smije smatrati 'manje vrijednim'. Pravi problemi nastaju kad životinje nestaju. Tako djevojčica Maja kaže: "Svi smo, bez iznimke, u istom brodu; ne samo djeca, ne samo selo, ne samo ljudi, već sva živa bića. Onaj koji se ruga drugim putnicima ili ih zadirkuje, on je zapravo budala koja ljulja cijeli brod. Jer drugog broda nemamo."

I zato bi svi, i odrasli i djeca, trebali poći Iznenada u dubinu šume. A kad bi se knjiga poslala i svim političarima na Zemlji, i kad bi je svi pročitali i shvatili, naš bi svijet konačno postao ljudski.

Vesna Solar