Lauren Beukes, Djevojke koje sjaje (Profil, Zagreb, 2013.; prevela Dragana Vulić Budanko)
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Chicagu se događaju čudne stvari, no čudne stvari su se zapravo događale uvijek – pitanje je samo koliko neuobičajene jesu. Ovog puta radi se o jezivoj Kući koja služi za putovanje kroz vrijeme, a na nju spletom okolnosti nailazi nasilju sklon beskućnih Harper Curtis. Doduše, 'nailazi' baš i nije prava riječ, više bi se reklo da je osjetio pozivanje Kuće preko cijeloga grada i to nakon što je u bijegu pred samoproglašenim kvartovskim šerifom ubio ženu koja je u džepu muškog sakoa imala njezin ključ. U Kući, koja je izvana bijedna i trošna, zatiče neobično stanje: otmjeno namještene prostorije, kovčege sa snopovima novaca očito povezanog s klađenjem i na mrtvo premlaćenog muškarca koji je spremao puricu za večeru. No u spavaćoj sobi na katu, nešto je još čudnije – na zidu ispisana imena nekoliko djevojaka i predmeti koji su im pripadali.
Curtis, koji već otpočetka nije bio netko koga bi nazvali dobrim ili barem normalnim čovjekom, zapada u neku vrstu mješavine hipnoze, tjeskobe i ludila. Imena djevojaka svijetle pozivajući ga da putuje kroz vrijeme i ubija ih jednu po jednu na nevjerojatno zvjerski način. Ipak, jedna od žrtava, Kirby Mazrachi uspijeva preživjeti užasan napad u šumi te odlučuje na ovaj ili onaj način pronaći serijskog ubojicu. Kao i ostale 'sjajne' djevojke i Kirby posjeduje osobite kvalitete ili ono što bi nazvali gorućim potencijalom, ona je bistra i maštovita djevojka koja je htjela studirat režiju i film, no zbog nedostatka novaca završila je na engleskom jeziku i novinarstvu. To joj daje priliku da kao vježbenica u čikaškim novinama započne vlastitu istragu i polako dođe do onoga što se čini kao znanstvena fantastika: ubojica putuje kroz vrijeme, uvijek za sobom ostavljajući predmete-tragove iz drugog razdoblja.
Djevojke koje sjaje imaju zbilja mnoštvo aduta u rukavu. Tu je priča o putovanju kroz vrijeme, Chicago u vrijeme Al Caponea, serijski ubojica kakvog bi napisao Stephen King i zagonetka Kuće koja vas tjera čitati do samog kraja. Kako s Harperom prolazite 'kroz vrijeme' tako se mijenja i perspektiva likova kroz poglavlja. Naime, svaka od Harperovih žrtava ima svoju priču u pozadini koju je Beukes rekonstruirala do nevjerojatnih detalja. Prva među njima ipak nije djevojka koja 'sjaji' već Harperova suvremenica, sitna plesačica koja golišava izvodi svoju točku u mraku popularnog gradskog kabareta kože premazane bojom u kojoj je radij. Djevojka je zbilja postojala i umrla od posljedica zračenja, ali ne u Chicagu, već u New Yorku čiji su tragičan i bizaran slučaj uredno zabilježile dnevne novine.
Ostali likovi žrtava, iako nisu temeljeni na stvarnim slučajevima, svejedno su začuđujuće živi i neobični. Tako Beukes odabire pisati o crnkinji Zori čiji je muž poginuo u Drugom svjetskom ratu i koja nalazi naporan posao varioca na ratnom brodu ne bi li kao samohrana majka prehranila svoje četvoro djece kod kuće. Zatim piše o Willie Rose, mladoj arhitektici koja se pedesetih godina bori za mjesto pod suncem u dominantno muškoj industriji čiji život k tome nimalo ne olakšava činjenica da je lezbijka. Naposljetku, tu je i Alice, žena zarobljena u tijelu muškarca. Alice nastupa kao Čedna djevojka u 'edukativnoj' kazališnoj točki u kojoj glumice na razne (manje ili više lascivne) načine portretiraju propast ženskog morala u moderno doba. Ugledavši Harpera na dan kad je dobila otkaz, zaljubljuje se u njega i vjerno ga čeka deset godina do sljedećeg susreta. Zadnji slučaj zadobiva sasvim novu dimenziju kad saznate da je autoricu, između ostalog, na pisanje nagnao slučaj njezine bliske prijateljice koja je bila žrtvom muškarca koji ju je navodno volio. Naime, njezin dečko ju je polio kipućom vodom, izbo nožem i zaključao u svoju ostavu te je od posljedica ranjavanja umirala četiri mjeseca. A baš poput Kirby, gotovo jednak napad devedesetih je doživjela i preživjela djevojka imena Alison u Južnoafričkoj Republici odakle je Lauren Beukes.
I zbilja, Djevojke koje sjaje obiluju grafičkim, krvavim detaljima napisanim u svrhu otriježnjujućeg šoka – žrtve su stvarne, nasilje je stvarno i nije nimalo zabavno ni lijepo. Isto tako, ni Harper Curtis nije inteligentni, zgodni, uglađeni sociopat kakve proizvodi današnji Hollywood već sirov i slomljen čovjek čije je unutrašnje zlo prepoznala i pozvala Kuća. No autoričina je prvenstvena namjera ionako bila skrenuti pozornost na žrtve i njihove živote u čemu je velikim dijelom i uspjela.
Katarina Brbora
'Hrvatski antifašistički strip' hvalevrijedan je projekt, velika slikovnica o jednom od najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.