Začitavanje: 'Divisadero'

Michael Ondaatje je u Divisaderu (AGM, 2009.) zapravo ispisao dva romana, dvije priče koje se preklapaju ne baš na sredini, već mjestimično i samo onda kad čitatelj gotovo zaboravlja da postoji i ona druga priča, drugi likovi i njihovi svjetovi koji usprkos svim očitim zemljopisnim i vremenskim razlikama čine homogeno okružje.

Iako su priče dvije, roman je 'službeno' podijeljen na tri dijela: 'Anna, Claire i Coop' pripovijeda o troje tinejdžera na kalifornijskoj farmi sedamdesetih godina i njihovom kasnijem životu u doba Zaljevskog rata, 'Obitelj u kolima' nas nakratko upoznaje s lutajućom romskom obitelji i piscem Lucienom Segurom, a 'Kuća u Demiju' sasvim razotkriva Seguru i njegovu ljubavnu i obiteljsku ispovijest.

Pri prvom prolistavanju Divisadera primijetit ćete da je prvi dio kojeg većim dijelom pripovijeda Anna zauzeo pola knjige, dok je 'Obitelj u kolima' poput nekog kratkog mostića od dvadeset stranica labavo i poetično povezala Annu i Seguru čiji rad ona kao odrasla istražuje u Francuskoj. U liku pisca i pjesnika Segure mnogi su tražili i pomalo Ondaatjea koji je u jednom intervju o tome rekao: "Namjerno nisam želio pisati o sebi. Želio sam stvoriti lik koji ne bi bio toliko dramatično zanimljiv, ali bi imao vrlo zamršen unutrašnji život. Jako je teško pisati o piscu. Nisam htio da to bude dramatičan tip iz New Yorka koji se opija svake večeri i piše do zore, i takve stvari."

No zajedničko svim Ondaatjeovim likovima je to što ih je sve u ovom ili onom dijelu romana (da, postmoderna fragmentarnost i nelinearnost vladaju svakom stranicom romana, ali kod Ondaatjea nema bojazni od upadanja u crnu rupu uspomena koja bi pokvarila jasnoću i čitljivost Divisadera) uhvatio u njihovim teen godina što je objasnio: "Mislim da smo u dobi od 16 ili 17 godina gotovo ništa, ono što postanemo za 10 ili 20 godina poslije je toliko kompliciranije, i dobro, i loše, i zato mislim da je za ljude u tim godinama zaista strašno morati donositi odluke ili biti osuđivani." U ovoj je rečenici zaista sažeo Divisadero: odluke i osude, ali treba dodati i prepoznatljivu poetičnu notu njegova stila i opću spokojnost koja je iznikla iz opisa vanjskog svijeta koji je baš uvijek priroda bila to kalifornijska brda ili francuska polja. Čak i onda kad Ondaatje opisuje nasilje, to se doima poput soneta o harmoničnom japanskom vrtu.

Naravno, bilo je nemoguće ne usporediti Divisadero s Engleskim pacijentom i zaključiti da nekim stvarima Ondaatje ostaje vjeran: i Anna i Hana su određene preranim gubitkom djetinjstva, i Astolphe i Caravaggio su po zanatu lopovi, i Lucette Segura i Katherine Clifton varaju svoje supružnike, u oba romana se na određenom mjestu stvaraju nekrvne i nadnacionalne zajednice, dok je možda najupečatljivija paralela potraga ili bijeg od vlastitog identiteta (Almasy, Anna, Coop).

Ipak, najveća kvaliteta Divisadera je ta što ga definitivno ne možete u potpunosti analizirati, pa čak ni predstaviti u ove dvije kartice teksta, i zato vam samo ostaje da se dokopate svog primjerka i sami otkrijete tko su Lucien i Anna, što čini istinsku obitelj i kakve veze plavi stol ima sa svim tim.

Katarina Brbora