Začitavanje: 'Diskurs terorizma'

Kad bi u ovom obilju domaćih književnih nagrada postojala ikakva suvisla nagrada za znanstvenu knjigu pisanu za neznanstvenike (ili je to možda ono što se zove publicistikom? U tom slučaju, moja bi propozicija bila da se obavezno izbace sve knjige koje imaju veze s drugim svjetskim ratom i crveno-crnim podjelama), pobjednik bi ove godine bez svake sumnje bio Diskurs terorizma (AGM), već četvrta knjiga (navodno mladog, jer taji godine) Srećka Horvata koji piše pametne knjige kompliciranih naslova. Diskurs terorizma briljantna je i pitka analiza koja odmah budi usporedbe s Naomi Klein ili Noamom Chomskyjem (ovo je zamišljeno kao veliki kompliment).

Srećko Horvat kirurškom preciznošću zasijeca u tkivo naših predrasuda i medijski usađenih stavova o terorizmu kao 'iznenadnom zlu koje nas čeka iza ugla', odnosno kroz priču o alternativnom diskursu terorizma analizira kulturu straha svuda oko nas. Kultura straha rabi terorizam da bi generirala strah koji je, po Hobbesu, jedini suvisli način kontrole održanja 'idealnog' društva, dakako, u onom smislu kako ga vidi Država, odnosno Vlada, odnosno današnja globalizirajuća neokonzervativna liberalna demokracija. Uz klasični (fizički) terorizam rađa se i na isti način pozicionira onaj još strašniji i nevidljiviji, mikroterorizam u obje svoje pojavnosti – digitalnoj i biološkoj.

Uz bezbroj svojih defaultnih pojavnosti (teoretičar, filozof, bacač sjenki i semiolog), Horvat, bivajući i uspješnim filmskim kritičarom, iznimno vješto spaja opća filmska mjesta sa svojim teorijama tako na površinu izvlačeći sasvim plauzibilna tumačenja filmova poput Dana nezavisnosti (Emmerich, 1996), Kluba boraca (Fincher, 1999) ili Zaselka (M. Night Shyamalan, 2004), ali sasvim u kontekstu ideologije koja se koristi u svrhu manipulacije terorizma i njegovih ciljeva kroz mas-medije. Kroz navedene se suvremene filmske usporedbe (ali ne libeći se ni klasičnih djela sedme umjetnosti poput Caprinih Divnog života i Izgubljenog horizonta) stvara meta-svijet analize i teorije, stilskom razigranošću sličan onom popkulturnom Žižekovom, ali ne odviše 'lijev'. Zapravo, za razliku od domaćih deklarirano lijevih teoretičara (poput, recimo, Dražena Šimleše) čiji način iznošenja stavova i zapjenjena argumentacija počesto znaju iritirati jer su beskompromisno lijevo radikalni, Horvat i tu čini razliku – ne ulazi u vrijednosne i ideološke prosudbe, nego argumentira bez očitih simpatija ni za koji (lijevi ili desni) rakurs, a rezultat u konačnici opet ispada provokativan i poticajan, u čemu se i ogleda najveća vrijednost ove knjige.

Usput se pozivajući na klasične filozofske postulate (primarno Kantove), Horvat definira, odnosno dijeli diskurs terorizma na reprezentaciju, spektralizaciju, mistifikaciju, estetizaciju i pokoravanje terorizma, tako precizno dekonstruirajući suvremene mitove (što je kontradikcija sama po sebi) o 11. rujnu ili o njemačkom RAF-u. Zašto teroristi imaju apsolutno pravo na pošteno suđenje i zašto se vlast ne smije služiti svim sredstvima u antiterorističkoj borbi, zašto je Heinrich Böll branio RAF, a Elfriede Jelinek i dan-danas tvrdi kako je RAF nastavak klasičnog njemačkog idealizma? Zašto Bin Laden nije ni Robin Hood ni fanatik, već ga se može spoznavati i kao vrhunskog suvremenog teoretičara? Što je krenulo krivo u francuskim predgrađima? Uz sve te odgovore, Horvat nam svojom knjigom (i uz nemalu pomoć izvjesnog Kanta, nekog Nijemca iz 18. stoljeća!) nudi i ultimativni odgovor na pitanje koje muči skoro svakog od nas (barem one koji se točno u detalj sjećaju gdje su bili kad su saznali vijest o rušenju Blizanaca): odakle dolazi to neko perverzno zadovoljstvo pomiješano s grižnjom savjesti kad po tko zna koji put gledamo snimke rušenja tornjeva iz svih mogućih kutova, rasprave, dokumentarce i filmove zavjere? I je li 11. rujna zaista najveći zamislivi umjetnički čin 21. stoljeća? Nakon ove knjige, sklon sam se složiti s tom tezom. A priznat ćete, to reći ovako javno krajnje je politički nekorektno. I da, to što sam paranoičan ne znači da me teroristi nemaju na piku.

Božidar Pavlović