Začitavanje: 'Carica Orhideja'

Stara kineska poslovica mudro upozorava kako se iza zabranjenog voća, gradova i ostalih elitističkih koještarija rijetko kad krije prava stvar. Dobro, poslovica je možda izmišljena, ali kineska slikarica, glumica i književnica Anchee Min bi se uglavnom složila s nama. Ova se multitalentirana žena rodila u Šangaju 1957. godine za vrijeme Maovog političkog pokreta Sto cvjetova da bi sedamnaest godina poslije završila u radnom logoru, gdje je, paradoksalno, uočen njen talent i iskorišten u propagandnim filmovima Partije. Kina i njena povijest, te snažni ženski likovi osnovni su motivi njene proze, te stoga ne iznenađuje da je djevojčica koja je naučila ispisati Maovo ime prije vlastitog odabrala njegovu suprugu Jiang Quing za glavni lik svog romana, kao i još jednu ozloglašenu ženu kineske povijesti, caricu Cixi. Možda su baš naivni retci iz kineskih udžbenika koji su Cixi opisali kao izvor zla i spletki privukli buntovnu Anchee Min da ispiše vlastitu povijest carske majke i udovice u romanu Carica Orhideja (Naklada Ljevak, 2008.).

Ona je svojoj carici dala novo ime, Orhideja, pošto je pravo Cixino ime nepoznato te se pretpostavlja da je glasilo Xingzhen, što mi zapadnjaci, priznajmo, ne znamo ni pravilno izgovoriti. A zapadnjaci su zapravo veoma relevantni za ovu knjigu, naime Min nas vodi u vrijeme nakon Opijumskih ratova koji su silom otvorili kineska vrata Zapadu i pomogli u rušenju posljednje kineske dinastije Qing. Poslije ratova, a prije konačnog pada carizma na scenu stupa siromašna djevojka plemenitog porijekla i kičastog imena koja zbog svoje ljepote i čistoće mandžurske krvi postaje jedna od konkubina cara Tsien Fenga. Baš kad pomislite kako su kilometri svile, šleper dijamanata i devedesetdevet jela za svaki obrok riješili Orhidejine životne probleme, ona uspije uplivati u cijeli ocean nevolja, jer Zabranjeni grad je dom sedam carevih žena i tri tisuće priležnica koje imaju jedan zajednički cilj: roditi carskog nasljednika. Pred Orhidejinim uspjehom neće stajati samo prekrasna Nuharoo, careva prva i glavna žena koja je od malih nogu učila kako biti savršena carica, nego i careva maćeha, plemenita gospođa Jin i glavni eunuh Shim, meštar dvorske ceremonije. A tu je i sitni problem careve impotencije.

Usprkos negativnoj propagandi Anchee Min je uspjela oživjeti topao i human lik posljednje kineske carice, uistinu, njena Cixi je zapravo najmoralniji stvor u Zabranjenom gradu. Ona je ličnost koja se prilagođava i razvija, te iako je sputana pravilima i ritualima koji više pristaju vremenu 'tigra i zmaja' zadržava svoju prvobitnu neposrednost i jednostavnost djevojke iz provincije. Min je vješto oslikala i muško-ženske odnose na dvoru koji su također svedeni na sulude rituale i politiku, no i tu se upleo treći faktor koji redovito izobličuje stvarnost, a to je neograničena moć. Ta će moć degenerativno djelovati i na međusobne ženske odnose čija će zloća negdje graničiti s patologijom.

Kineska sklonost bojama i raskoši jako se odražava i u pisanju Anchee Min koja pred našim očima razvlači scnenografiju koje se ne bi posramio ni Bollywood, i više od toga, u pomoć zaziva mirise, tkanine, motive i filozofiju starog Istoka pred kojima se Versailles, Carigrad i Moskva mogu sakriti iza malo šire lepeze. No iza svega sjaja i monstruozno teškog tereta nekadašnje kineske slave još uvijek leži pojedinac i njegova vječna potreba da oblikuje svijet po svojoj mjeri, čak i kad se mora odreći svoga imena i uvjerenja.

Životna priča carice Orhideje svoj kraj razotkriva tek u drugom romanu Anchee Min nazvanom Posljednja carica (Naklada Ljevak) friško izdanom 2009. u kojem pratimo Yehonaline prve regentske dane u ime Nebeskog sina kojem je bez obzira na titulu nekoliko puta pošteno isprašila guzu.

Katarina Brbora