Začitavanje: 'Balkan: od geografije do fantazije'

Katarina Luketić, Balkan: od geografije do fantazije (Algoritam, Zagreb – Mostar, 2013.)

Balkan: od geografije do fantazije knjiga je koja se teško mogla pojaviti u prikladnije vrijeme. Svega tri mjeseca prije svečane proslave povodom ulaska Hrvatske u EU, a koji je za veliki dio hrvatskih političara, ali i građana, predstavljao završni čin razlaza s Balkanom na gotovo svim razinama, u knjižare dolazi knjiga koja se s pravom može nazvati štivom koje udara temelje potencijalnim studijama balkanizma.

Dakle, tema o kojoj se u Hrvatskoj, u najmanju ruku, nerado razgovara. Sam pojam 'Balkan', ovdje kod nas, friških Evropćana (izraz posuđen od kardinala Bozanića), izaziva osjećaj traume ili barem nelagode.

Zamislimo na trenutak Hrvatsku na kauču kod psihijatra. Ovako bi nekako započela njezina ispovijest:

Već dugo imam taj osjećaj nepripadanja prostoru kojemu navodno pripadam, kako geografski tako i kulturološki, a posljednji put stanje mi se naglo pogoršalo negdje krajem osamdesetih, početkom devedesetih. Dok mi netko spomene Balkan, osjećam tjeskobu, živčanost, znoje mi se granice, postajem agresivna i tako dalje. Imam također osjećaj da sam jednom davno bila dijelom Floride ili nekog drugog udaljenog kopna, a onda, uslijed žestokih tektonskih poremećaja, odvojila sam se i nošena zlehudim strujanjima, završih ovdje gdje se i sad nalazim. Navodno je to Balkan. Međutim, kako bih ja uopće mogla pripadati u ovaj necivilizirani prostor, u septičku jamu Europe, kako, evo, recite sami, zar vam ja ličim na balkansku zemlju?

Šalu na stranu, trauma je stvarna i traje najmanje od vremena prvih višestranačkih izbora i HDZ-ovog slogana 'Tuđman, a ne Balkan' ili ako hoćete, od vremena kad smo zagrebačko kino Balkan preimenovali u kino Europa. I znatno prije tog vremena osjećali smo se dijelom srednjoeuropskog, mediteranskog, bilo-kojeg-drugog-samo-ne balkanskog pojasa, a početkom devedesetih problem se samo intenzivirao. I onda, kad nakon godina i godina mukotrpnih pregovora napokon ulazimo u EU, evo Katarine Luketić i njezine knjige o Balkanu.

Sa zebnjom i osjećajem straha da bi nas netko mogao vidjeti i reći – aha, kakvo je to nesretno štivo - uzeli smo krišom ovu knjigu i zavirili u nju.

Kao prvo i osnovno predodžbe o Balkanu kao krajnje neciviliziranom, zaostalom, opasnom prostoru koje nastanjuju ne samo zaostala plemena ogrezla u višestoljetnoj mržnji, nego i razna nevjerojatna bića (vampiri, vještice, repati muškarci), datiraju iz vremena kad su prvi putnici sa Zapada došli na ove prostore i napisali koju o zaleđu Europe. Bilo da se radilo o putopisima, dnevnicima, prozi ili poeziji, gotovo uvijek se pisalo, pripovijedalo, iz pozicije civiliziranog Evropćanina koji se, ne znali ga jadi, našao na tom zaostalom, barbarskom području zvanom Balkan. S jedne strane Balkan se percipirao kao odbojno i neprijateljsko okruženje, a s druge opet, kao egzotično Međuzemlje koje krasi netaknuta, divlja priroda, a nastanjuju ga 'dobri divljaci', vile i hajduci, te razna druga bića kao na primjer već spomenuti muškarci s repovima za koje se jedan putopisac kleo da ih je vidio na svojim putešestvijima.

Jednom kad su ovakve predodžbe zaživjele u Europi, nastaju i mnoga prozna djela s radnjom smještenom na prostor Balkana, a svakako jedno od najčuvenijih je Drakula Brama Stokera, roman o ukletom grofu koji pije ljudsku krv. Tu je i Ubojstvo u Orijent-ekspresu Agathe Christie i neka djela njemačkog pisca Karla Maya.

Jedno od najčuvenijih djela o Balkanu je putopis na oko tisuću i pol stranica – Crno janje i sivi sokol Rebecce West. Gospođa je prvi put čula za Jugoslaviju 1934., prvi put ju posjetila 1936., a već 1937. doživljava ju, i sama se čudeći tome, 'kao domovinu'. Izvorno je putopis objavljen 1941., a do danas je preveden samo u Srbiji (od svih zemalja bivše Jugoslavije), gdje je i zadobio status referentnog i utjecajnog teksta o Balkanu. Naročito dobru reputaciju ima među nacionalističkom inteligencijom, posebno zbog autoričine kritike komunizma, glorificiranja na određeni način shvaćenog srpstva, afirmacije četničkog pokreta i poslijeratne srpske emigracije.

Ono što je posebno zanimljivo, putopis Rebecce West početkom devedesetih postaje glavna literatura o Balkanu za mnoge zapadne političare. Lord Owen, Richard Holbrooke, Carl Bildt, pa i Bill Clinton 'učili su' iz ovog, u to vrijeme pola stoljeća starog, povijesno-putopisnog bukvara.

U poglavlju 'Ideologije putopisa' Katarina Luketić bavi se spomenutim djelom, ali i još nekim djelima samozvanih stručnjaka, eksperata za Balkan. Primjerice, autorica će svesti na realnu veličinu i vrijednost Roberta Kaplana i njegovo viđenje Balkana u knjizi Duhovi Balkana: Putovanje kroz historiju. Objavljeno 1993. ovo djelo po mnogo čemu je još iracionalnije i stereotipnije negoli ono Rebecce West, u potpunosti ga karakterizira diskurs paranoje i demonizacije Balkana. Kaplan vidi ono što je i očekivao, zamišljao da će vidjeti i njegov tekst sasvim je određen ideologijom američkog imperijalizma (on podrazumijeva da je zapadna/američka kultura mjerilo uspjeha, razvoja i kultiviranosti, pa sebe kao pripadnika te kulture smatra sposobnim i pozvanim da procjenjuje mjesta Drugih na ljestvici civiliziranosti).

U nekoliko poglavlja autorica se iscrpno bavi slikom koju imamo o samima sebi, a koja često u potpunosti odgovara pogrešnim predodžbama drugih o nama. Valja ovdje istaknuti poglavlje 'Hrvatska – zavjera novih kartografa' gdje se progovara o načinu na koji se Balkan vidi očima ovdašnjih političkih i kulturnih elita, žudnji za Europom, mafijašima, Hercegovcima, Vlajima & drugim demonima, o strahu od pojma Jugosfera itd.

U završnom i najpotresnijem poglavlju, 'Ubijane uživo', Luketić pokazuje kamo su esencijalizacije i narativizacije, odreda na tragu demonizacije, pojednostavljivanja i banaliziranja Balkana i svega balkanskog, između ostaloga, dovele i kamo opet mogu voditi.

Balkan: od geografije do fantazije jedno je od najboljih i najvažnijih djela domaće publicistike u posljednjih dvadesetak godina, knjiga koja će se, toplo se nadamo, u bliskoj budućnosti naći na broju jedan popisa literature o razumijevanju Balkana. Ovo je djelo koje s teškom artiljerijom argumenata razbija predrasude, potpuno pogrešne predodžbe o drugačijima, Drugima, manje poznatim kulturama.

Ili kako bi to Ćiro Blažević sažeo: kompetencija, argumentacija, struktura – realizacija.

Balkan Katarine Luketić predstavlja knjigu-kariku koja je nedostajala. Preporuka glasi: pročitajte knjigu godine!

F.B.