Začitavanje: 'Altman'

Prva asocijacija na Spielberga vjerojatno su nam Ralje i ostali blockbusteri koji su pomeli kino-blagajne osamdesetih, a Scorsese nam u sjećanje obično prizove opasnu ekipu iz Dobrih momaka. Opus Roberta Altmana (1925. – 2006.) je, pak, teško svesti pod zajendički nazivnik, jer njega čine i Nashville i M.A.S.H. i Kratki rezovi i Gosford Park. Sam autor tu različitost ističe kao svoje veliko umjetničko postignuće.

U Altmanu (Pozitiv Film, 2009.) filmolog David Thompson, inače autor knjiga o Levinsonu i Scorseseu, u formi intervjua i uz popratne komentare, prezentira omašni i raznoliki opus redatelja koji je snimanje svojih filmova uspoređivao s gradnjom kula u pijesku pa je i svoju produkcijsku kuću nazvao Sandcastle. Knjiga je dio serije Directors on Directors izdavačke kuće Faber&Faber (u originalu se zove Altman on Altman), a hrvatski je izdavač odolio duplanju imena, ostavši vjeran minimalizmu crnih naslovnica svoje biblioteke, koje nose samo prezime redatelja (u tek započetoj biblioteci izašao je i Kieslowski). Autor predgovora je Paul Thomas Anderson, autor Magnolije i Kralja pornića.

Thompsonovu knjigu ne krasi inventivan koncept, ali je zato prepuna kronološkim redoslijedom prezentiranih činjenica, detalja i anegdota. Svoje početke Altman veže uz namjenske filmove, kratku spisateljsku karijeru i biznis tetoviranja pasa. Odgulio je dvadesetak godina na televiziji prije no što ga je u kino-orbitu 1969. lansirao više nego popularni M.A.S.H. Uslijedile su sjajne sedamdesete, ne tako sjajne osamdesete, devedesete u kojima se stari sjaj vratio, a priča završava početkom nultih Gosford Parkom i The Companyjem. Sve skupa preko trideset autorskih dugometražnih igranih filmova.

Altman na par mjesta ismijava suvremene filmske škole koje svoje studente uče na kojoj stranici scenarija mora početi zaplet, a koji će redni broj nositi one sa sekvencom potjere s autima. Za razliku od Hitchcocka, s kojim je surađivao na početku karijere, Altman ne crta storyboarde od kojih nema odstupanja i nema želju za potpunom kontrolom nad svojim glumcima.

Redatelj priča o studijskoj politici, teoriji improvizacije, korištenju zvuka i prepoznatljivim preklapajućim dijalozima, kako je ponovno spojio Marcella Mastroiannija i Sophiu Loren, zašto je negativ McCabea i gospođe Miller nakratko osvijetlio prije razvijanja, ali i zašto je stajao spuštenih hlača na setu M.A.S.H.-a. Tajne zanata i anegdote miješaju se u ovoj jednostavnoj i nepretencioznoj knjizi, koja je, baš takva kakva jest, izvrstan pratitelj kroz složeni Altmanov opus.

Srđan Laterza