Velika ljubav u velikom ratu

Helena Demont, stara gospođa vezana uz krevet, osjeća nesavladivu potrebu da piše, da u riječi pretoči sve ono što joj se događalo za njena duga života: djetinjstvo u sanjivom belgijskom pejzažu, Prvi svjetski rat, ljubav. I iako Helena zna da se iskustvo svijeta ne može izravno zaogrnuti riječima, ipak to pokušava; to je, na kraju krajeva, jedino što joj preostaje.

Tako počinje San bogova, neobičan poetski roman Erwina Mortiera, cijenjenog suvremenog nizozemskog pisca koji je u nas gotovo posve nepoznat. No, njegovi su romani već dobili sve značajne nizozemske književne nagrade, a San bogova je 2015. ušao i u uži izbor International Foreign Fiction Prize, koja predstavlja pandan čuvenom Bookeru.

Iako se početak ovog romana doima poput mnogih djela koja se na ovaj ili onaj način bave životom glavnog junaka, tome nije tako. Glavni junak romana i nije Helena – iako se sve kroz nju prelama – već odnos između izrecivog i neizrecivog, svijeta i riječi. To potvrđuju već prve rečenice, koje ukazuju na izrazitu poetičnost, pomalo neobičnu za djelo koje se već na koricama deklarira kao roman. Istina je da San bogova ne bismo mogli ubrojiti u, recimo, poeme, ali on kao da se nalazi na sjecištu poetskog i narativnog diskursa. Postoje tako i pripovjedač i likovi, pa i fabula, a sve se pripovijeda u prozi, ali čini se da je metaforičnost izraza jednako važna kao i pripovjedni elementi, ako ne i važnija. 

Gotovo poetski izraz nije rezultat nekakve želje da se 'govori poetično', nego proizlazi iz nemogućnosti da se svijet izravno 'preslika' u jezik. Tako je rascjep između svijeta i jezika u temelju samog romana te upravlja kako fabulom tako i načinom pripovijedanja. Da bi Helenin život dobio neki smisao, potrebno ga je ispričati. To, dakako, zvuči jako proustovski, pa nije moguće izbjeći barem neku paralelu s ciklusom U traganju za izgubljenim vremenom. No, Helenin problem nije pitanje sjećanja i dohvaćanja prošlog vremena, nego njegovo iskazivanje. A to je opet posve postmoderna tema.

Helena smatra da nas prošlost određuje, i to ne samo 'naša' prošlost, ono što smo mi proživjeli, nego prošlost općenito. Da bismo shvatili sebe danas, moramo barem nešto znati i o onome što je bilo prije. A da nas prošlost određuje, Helena zna i odviše dobro: na njezina je djetinja i mladalačka pitanja i razmišljanja majka gledala s prijekorom, jer to se djevojčici 'ne pristoji'. Njeni su je preci "htjeli ugurati u oklop", kako kaže Helena, a taj su oklop skrojili po svojoj, a ne njezinoj mjeri. 

Da svijet, međutim, uopće ne mari za pretke i običaje, pokazalo je izbijanje Prvog svjetskog rata, koji će ipak biti "najbolje što im se dogodilo", kako zaključuju Helena i njezin brat Edgar. Rat će, naime, uzrokovati pucanje okopa navika i običaja koji su sputavali, ali će sam uzrokovati užase nesagledivih razmjera. U tom se smislu o Snu bogova često govori kao o romanu o Prvom svjetskom ratu, iako je on to samo dijelom. Način na koji pristupa ratu pomalo je neobičan: uglavnom se pripovijeda o Heleninom neizravnom, posrednom iskustvu rata. Njezin budući suprug Matthew, koji je bio profesionalni fotograf, povremeno bi je vodio u dijelove Belgije koji su bili iza fronte, pa tako Helena svjedoči razaranju i ništavilu koje ostaje nakon bitke, kako u ljudima tako i u zemlji. No, početak rata Heleni donosi i poznanstvo s Matthewom, pa rat postaje i pozadina odvijanja njihove ljubavne priče. Postojanje velike ljubavi – koju je na neki način rat i omogućio – potvrđuje ključnu misao vodilju romana o neosjetljivosti stvarnosti na bilo kakvo ljudsko djelovanje.

San bogova tako na neobičan način povezuje svakodnevni život, strahote rata, ljubav i slobodu s pisanjem. Iako su i život i bogovi potpuno neosjetljivi na bilo kakve ljudske probleme, pisanje je nešto drugo: ono je eminentno ljudsko djelovanje. I zato roman Erwina Mortiera zapravo slavi i život i književnost, te se na kraju čini da je čak i ono neizrecivo možda ipak moguće izreći.