'Unuka': Priča koja traje iz generacije u generaciju

Njemačkog autora Bernharda Schlinka (1944.) najviše čitatelja poznaje po njegovom romanu Žena kojoj sam čitao (1995.), prevedenom na trideset devet jezika. Stephen Daldry 2009. snimio je i film po njemu koji će Kate Winslet donijeti Oscara. Na hrvatski jezik prevedeno je još nekoliko Schlinkovih knjiga: pripovijetke Ljubavne međuigre (Znanje, 2003.), te romani Povratak kući (Algoritam, 2009.), Vikend (Algoritam, 2011.), Olga (Vorto Palabra, 2018.) i najnoviji – Unuka,

Roman Unuka započinje posljednjim poglavljem višedesetljetne ljubavne priče Birgit i Kaspara. On, Kaspar, dolazi iz knjižare u stan i pronalazi Birgitino beživotno tijelo u kadi. Sve je započelo davne 1964. kada je Kaspar kao student iz Zapadne Njemačke prvi put posjetio DDR, Istočnu Njemačku, tj. istočni dio Berlina odijeljenog od zapadnog čuvenim, zloglasnim zidom podignutim 1961., dakle par godina prije Kasparove posjete.

Dvije Njemačke bile su dva potpuno različita svijeta, dva nepomirljivo suprotstavljena društveno-politička sustava – iz perspektive istočnonjemačkih pravovjernih komunista BDR je bila dio trulog, kapitalističkog, dekadentnog Zapada, dok su iz BRD-a na sunarodnjake iz DDR-a gledali kao na zarobljenike jednog rigidnog jednopartijskog i nedemokratskog sustava. Kako su na sve gledali obični ljudi, to je druga priča, Kaspar je vidio i velike razlike, ali i mogućnost komunikacije sa studentima iz DDR-a. Što je još važnije, vidio je i upoznao Birgit, zaljubio se i poželio ostatak života proživjeti s njom. Iz međusobne naklonosti i povezanosti rodio se plan o Birgitinom bijegu na zapad. Osjetljiva operacija uspješno je provedena u djelo, no vratimo se ipak na dane poslije Birgitine smrti.

Kroz godine i godine zajedničkog života Kaspar je vidio kako ženu koju je bezuvjetno uvijek volio i podržavao izgriza nekakvo nezadovoljstvo, nešto o čemu ona nije govorila. Tumarajući po stanu koji kao da se ugasio zajedno s Birgit, otišao je u njezinu sobu i iz bilježnica koje ondje pronalazi doznaje stvari koje nije mogao ni naslutiti. U tjednima i mjesecima dok se pripremao njezin bijeg u Zapadni Berlin, ona je rodila djevojčicu i odlučila je ostaviti u DDR-u. Ostatak života grize je savjest zbog toga, no nikad nije smogla hrabrosti pronaći je, iako je to željela.

Kaspar će dovršiti potragu i taj zadatak daje novi smisao njegovom životu. Učinit će onako kako je Birgit planirala i zamišljala. Jedini trag kojega je pronašao u zabilješkama je ime njezine prijateljice koja je, pokazat će se, učinila protivno Birgitinim željama i bebu predala ocu djeteta, u to vrijeme uglednom pripadniku režima. Svenja je tako odrasla s biološkim ocem i njegovom suprugom, nije sve išlo glatko, dospjela je u jednu od ustanova za preodgoj mladih, poslije čega se priključila skinheadsima.

S tek jednom starom fotografijom, Kaspar na koncu uspijeva pronaći Birgitnu kćer u jednom selu. Svenja je, naravno, odrasla žena, živi s mužem i kćerkom. Mjesto u kojem živi jedno je od onih neonacističkih sela u kojima se čekaju vremena kada će Njemačka opet biti snažna, ponosna i etnički čista. To su sve zadrti ljudi koji Holokaust nazivaju izmišljotinom, slave zloglasne nacističke zločince i djecu odgajaju u tom duhu. Od tog trenutka Kaspar želi spasiti barem Sigrun, četrnaestogodišnju Svenjinu kćer i unuku svoje Birgit.

Sklapa pogodbu s njezinim roditeljima, pogodbu koja mu ostavlja vrlo malo manevarskog prostora, ali zna da svejedno nešto mora pokušati. Sigrun je i njegova unuka. Dva puta godišnje djevojčica može doći kod njega u Berlin na par tjedana i to vrijeme on mora iskoristiti na najbolji mogući način. Pitanje je kako uopće može utjecati na nju. Bude li na bilo koji način pokušao nametati svoju verziju povijesti – roditelji će odmah raskinuti dogovor.

Sigrun je bistra djevojčica i prvi posjet Berlinu za nju je veliki kulturološki šok. Selo u kojem je odrastala otok je odsječen od ostatka svijeta, a njezini heroji i heroine redom su iz galerije likova od kojih se svakom normalnom čovjeku diže kosa na glavi od užasa. Među ostalima, Sigrunina velika heroina i uzor je i po zlu čuvena čuvarica iz Auschwitza koju su zbog iznimne brutalnosti zvali Hijena.

Kako se Kaspar može boriti protiv uvjerenja koja su usađena u to dijete? Sve što je protivno onome što su je učili, Sigrun doživljava kao dobro smišljene laži kojima se želi oslabiti Njemačka.

Uspijeva je zainteresirati za klavir i glazbu. To je mali korak, no kako objasniti da osim njemačkih i austrijskih skladatelja, vrhunsku glazbu mogu skladati i pripadnici drugih naroda? Trebat će vremena, jedan po jedan koračić, strpljivo, i u jednom trenutku Sigrun će morati sama početi postavljati pitanja. Bit će to ili najveća pobjeda ili najveći poraz u Kasparovom životu.

Bernhard Schlink u romanu Unuka hvata za rogove veliku i važnu, a u isto vrijeme i mučnu, tešku temu. Nažalost po civilizaciju, tema narastajućeg neonacizma i fašizma ne zastarijeva, danas je aktualna kao i prije tri godine kada je u Njemačkoj objavljen Schlinkov roman, vjerojatno i aktualnija. Baš ovih dana svjedočimo velikim i sve većim prosvjedima protiv krajnje desnog ekstremizma na ulicama i trgovima diljem Njemačke. Vrlo konzervativne procjene govore o nešto više od 500,000 ljudi, dok organizatori – aktivistička mreža Campact, tvrdi da je u 30 njemačkih gradova izašlo oko milijun i četiristo tisuća prosvjednika. Dobro je i utješno što ljudi poručuju kako ne žele novo čišćenje Njemačke, a loše je i ne može biti lošije što sve više raste i broj onih koji se više uopće ne srame reći da njihov glas na izborima ide upravo najekstremnijim strankama.

Kroz odnos Kaspara i Sigrun, Schlink ne nudi samo današnju sliku Njemačke i nepomirljivo podijeljenog njemačkog društva – to je priča koja traje iz generacije u generaciju i daleko nadilazi granice najmnogoljudnije države EU. Pred Sigrun se prostire cijeli život, može ga prihvatiti i izdignuti se iz baruštine u kojoj je, ne svojom voljom, živjela, a može ga i odbaciti kao što je učinila Svenja.

Unuka je točno ona vrsta literature kakvu bi žitelji sela u kojemu je Sigrun odrasla, držali podalje od svoje djece.

Važan roman – preporuka!

F.B., 21. veljače 2024., Zagreb