U lunaparku samovolje i taštine

U trenutku kada je autorica ovih redaka, inače povjesničarka umjetnosti, odlučila pisati o romanu Max njemačkog autora Markusa Orthsa, znala je kako se radi o romansiranoj biografiji Maxa Ernsta. Tako je, zbog blage opsjednutosti (za struku poželjne) umjetnicima i njihovim životima, postojala mogućnost zamagljivanja vida pri čitanju jer se u romanu portretira plejada nadrealista i dadaista (evo, prošli su je trnci, kako iritantno), odnosno daje se pregled intelektualne i društveno-socijalne atmosfere jednog fascinantnog vremena. Srećom, bojazan je bila neopravdana jer se već na prvim stranicama romana pokazalo da je u pitanju, ne samo uzbudljiva tema, već i odličan tekst.

Roman se temelji na faktografskoj kronologiji života njemačkog slikara i kipara Maxa Ernsta (1891.-1976.) koji je točno znao što ne želi: čuvati poznato, reproducirati renomirano i podgrijavati ustajalo. Njegov otac Phillipp bio je učitelj za gluhonijeme i slikar iz hobija, točnije, bavio se realističnim slikarstvom i ujedno je prvi autoritet protiv kojega se Max odlučno pobunio. Max nije bio tipičan mladić koji je odrastao u prosječnom njemačkom gradiću, odbijao je ići u crkvu s roditeljima, radije je ostajao kod kuće, samostalno slikao i čitao o anarhističkim idejama u filozofiji Maxa Stirnera. Susret s pacijentom u klinici za duševne bolesnike tijekom studija u Bonnu duboko ga se dojmio zbog pacijentove opsesivne želje da materijalizira nedokučive misli koje su ga opsjedale. Nakon toga je Max intenzivnije započeo promišljanje o fantazmagoričnim motivima i kolažiranju kao tehnici koja pokušava prikazati slučajnost, fantaziju i iracionalnost duše. S vremenom razvija svojevrsni alter ego naziva Loplop, biće nalik ptici koje će zaposjesti simboliku njegovih radova. Čitav život pratit će ga motiv ptice, krila, kakadua iz djetinjstva, u intimnom, intelektualnom i umjetničkom smislu, jednako u putovanjima diljem Europe i Amerike, izbjeglištvu te zatvoreništvu u francuskim logorima.

Tako se opisuje nepokolebljivost jednog čovjeka i čitave generacije koja je vjerovala u umjetničku slobodu, zanos i opijenost u ratnom ludilu razaranja i stradanja, što uključuje boeme poput Paula Éluarda, Andréa Bretona, Louisa Aragona, Hansa Arpa, Johannu Ey, Augusta Mackea i mnoge druge. U takvim okolnostima prirodno je gubiti razum, možda čak i poželjno. Ideja umjetničke slobode podrazumijevala je kombiniranje poznatog kako bi se dobilo nepoznato, bilo u kolažu, frotažu (tehnici otiskivanja grafita), gratažu (tehnici struganja) ili dekalkomaniji (tehnici otiskivanja boje), do prodiranja u nesvjesno, automatskih tekstova, performansa, dadaističkih ludičkih igara, naposljetku, Duchampova pisoara.

Kompoziciju romana čini prolog i šest više ili manje isprepletenih poglavlja koji označuju različite dijelove Maxova života. Svaki od njih opisuje odnos s jednom ženom u poglavljima naslovljenim prema njihovim imenima. Štoviše, čovjek bi lako mogao pomisliti da su nevjerojatno epske ljubavne priče izmišljene. Odreda su to fascinantne i kompleksne slikarice, kiparice, povjesničarke umjetnosti, kolekcionarke Luise Straus, Elena Ivanovna Diakonova (poznatija kao Gala), Marie-Berthe Aurenche, Leonora Carrington, Peggy Guggenheim i Dorothea Tanning. Dok će ljubavna veza s Maxom Ernstom vjerojatno prevagnuti u svakoj od ovih biografija, u romanu se osigurava prostor kako bi se ujedno opisao pojedinačan umjetnički i emotivni utjecaj na Maxa. Općenito se radi o umjetnicama čija vizija još uvijek nije dosegla popularnost kakvu uživaju njihovi pandani, iako je interes za umjetnice sve veći i sve se intenzivnije valorizira upravo njihov doprinos nadrealizmu. 

Jedan od mitova umjetnosti 20. stoljeća je Maxov susret sa samoukom slikaricom i pjesnikinjom Dorotheom Tanning i njihovo zaljubljivanje nakon odigrane partije šaha. S obzirom na to da je Dorothea za njega predstavljala mir, predanost i prostor sve do smrti, s njom će se preseliti u mjestašce s nekoliko kućica u Arizoni, usred nepreglednog prostranstva koje se pokazalo idealnom podlogom za nadrealističke fantazije i skulpture geometrijskog oblika inspirirane kulturom Hopi Indijanaca.

Iscrpan popis izvora literature koji se nalazi na kraju romana dokazuje kako je Orths ozbiljno shvatio svoj posao, zaljubljenik je u vlastiti predmet interesa te osjeća i poštuje njegovu veličinu. Uz postojeće autobiografije protagonista Maxova života, ujedno i romana, koristio je Éluardove pjesme i Bretonove nadrealističke tekstove poput Manifesta nadrealizma i Nadje, kataloge izložbi i knjige cijenjenog povjesničara umjetnosti Wernera Spiesa. Biografske činjenice su autentične, a naznačeni su i neki važni događaji poput nastanka dade u Zürichu ili nacističke izložbe Izopačena umjetnost. One funkcioniraju kao petlje oko kojih se namotava pripovijedanje i ujedno su vrlo dobra smjernica u proučavanju umjetnosti 20. stoljeća. Tomu se dodaju priče anegdotalnog karaktera poput Maxova susreta s Jacksonom Pollockom u kojemu se potonji upoznaje s dripping tehnikom koju će radikalizirati u svima poznato akcijsko slikarstvo.

Umjetničke lekcije su nenametljive jer je autor spretno isprepleo fantastične sudbine, fantastične u svojim privatnim i društvenim borbama, u dijaloge, opise likova (uključuje i obiteljske pozadine protagonista) i različite živahne scene. Zanimljiv je opis Maxova susreta s Ianom Flemingom u Lisabonu u kojemu Max, komentirajući borbu bikova, nesvjesno daje ideju za naslov romana o tajnom agentu jer ondje ne postoji dozvola za ubojstvo.

Autor piše tako sugestivno da se čini kao da poznaje likove ponaosob ili je barem kradomice prisluškivao njihove razgovore negdje iz prikrajka pariškog Café de Flore. Strpljivo i precizno portretira likove u zavodljivom tekstu koji se lako čita, pogotovo u dijalozima koji su uzbudljivi i napeti, a susreti likova prepuni su naboja. Najdirljiviji su dijelovi u kojima se vidi kako rat upravlja ljudskim sudbinama. Primjerice, silom prilika Éluard piše oproštajna pisma umirućih osoba za njihove bližnje dok sjedi pokraj bolničkih kreveta, prijatelji i umjetnički istomišljenici se svađaju zbog ideoloških razilaženja, dok je Luise Straus primjer osobe koju ratna događanja u potpunosti mijenjaju jer od ambiciozne mlade žene čine osobu kojoj je cilj ne upadati u oči i ne privlačiti poglede.

Iako je roman pisan u klasičnoj formi i ne eksperimentira s nadrealističkim tehnikama, ponegdje je dobro ubačena intelektualna dosjetka ili igra riječi za one pažljivije čitatelje.

U Orthsovom prvom romanu prevedenom na hrvatski jezik mogu uživati svi, od onih koji su upravo čuli za Ernsta do profesionalnih ljubitelja umjetnosti i kulture. Uostalom, može poslužiti i kao dobra motivacija za posjet muzeju ili galeriji. Sve u svemu, zanimljiva i zabavna priča o vizionarskoj generaciji koja postavlja pitanja o ljubavi, prijateljstvu, karijeri i egzistenciji te oslikava kako se protagonisti 20. stoljeća snalaze u, kako će u jednom trenutku reći pripovjedač, lunaparku samovolje i taštine zvanom umjetnost.

Fotografija: Otvorenje izložbe Maxa Ernsta. Wikimeda Commons.