Tko to tamo sanja?

Vojvoda od Augea svaki put kad zaspi sanja o istom čovjeku: Cindrolinu. Cindrolin, svaki put kad zaspi, sanja o istom čovjeku: vojvodi od Augea. Iako Auge živi u 13. stoljeću u dvorcu, a Cindrolin u 20. stoljeću na peniši, oni dijele snove. Ili možda zbilju? Jer, tko tu koga sanja?

Raymond Queneau, slavni francuski autor u nas omiljenih Stilskih vježbi, roman Modri cvijetak piše razrađujući kinesku pripovijest o Zhuang Zhou: on sanja da je leptir, ali nije li zapravo leptir taj koji sanja da je Zhuang Zhou?

Odnos vojvode od Augea i Cindrolina ipak je daleko složeniji. Oni, naime, uporno sanjaju jedan o drugome, usprkos velikim razlikama: Augeov se život proteže kroz više stoljeća, od 13. pa sve do 20. On je velikaš koji stvari uglavnom rješava tresnuvši protivnika po glavi, ali je sklon i razmatranju filozofskih pitanja. Cindrolin živi pasivnim životom u 20. stoljeću, a glavni mu je interes ništa ne raditi te svakako odspavati popodne. Bavi se jedino stalnim prebojavanjem ograde na kojoj se uporno pojavljuju uvredljivi natpisi. 

Reklo bi se da Auge i Cindrolin nemaju baš ništa zajedničko, pa možda sanjaju jedan drugog zbog suprotnosti. No njih se dvojica podudaraju u nizu bitnih karakteristika: imaju isto ime, Joachim, tri kćeri blizanke i jednog prijatelja, vole dobro pojesti, a omiljeno im je piće esencija koromača. Kako onda shvatiti njihove snove? Koji od njih živi u 'pravoj stvarnosti', a koji samo u snovima onog drugog? Na to pitanje Modri cvijetak daje odgovor u smislu nerazrješive zagonetke: Auge i Cindrolin se pri kraju romana susreću na peniši, da bi se onda i konačno razišli.

Odnos jave i sna, odnosno prave i neprave stvarnosti, ključni je problem ovog djela. Iako je sam problem vrlo ozbiljan – a i sama priča o Zhuang Zhou i leptiru zapravo je dio kineske filozofije i postizanja zena – Queneau joj pristupa ludički, s mnogo humora i ironije. Čitav je Modri cvijetak jedan velika zafrkancija kako na račun sna i jave, tako i na račun povijesti i jezika.

Jezik je pri tome ključan. Kad je 1965. roman prvi put objavljen, bilo je uobičajeno da se književna djela pišu standardnim francuskim jezikom. Queneau se tome suprotstavlja kao član Oulipoa, pokreta kojemu je cilj pronaći nove strukture i obrasce i upotrijebiti ih na zabavan način. Jezik tako postaje glavni pokretač radnje u Modrom cvijetku.

Kako se djelo samo uvjetno može nazvati romanom – Queneau se poigrava konvencijama kako romana tako i niza drugih žanrova, od bajke i zagonetke do filozofske rasprave – nema fabulu u klasičnom smislu. Ipak, neka radnja postoji, ali ona se razvija s jedne strane kao izmjena snova Augea i Cindrolina, a s druge kao posljedica jezičnih igara. 

Standardni se francuski tako stalno miješa sa šatrovačkim, uvodi se čitav niz riječi i fraza iz 'nižeg' jezika, sve je puno neologizama, arhaizama, upotreba stranih riječi te poigravanja odnosom između značenja riječi, 'tijela' riječi i fraza. Zato Modri cvijetak treba čitati vrlo pažljivo da bi se uvidjele i shvatile sve nijanse značenja koje nudi. Iako je sve podređeno razigranosti jezika, ona otkriva dublji smisao: upravo je unutarnja logika jezika ona logika kojom se ravna kako san tako i java, a onda i čitava povijest. No, Modri cvijetak je zapravo silno zabavan. 

U tom bi smislu onda trebalo shvatiti i naslov. Plavi cvijet je inače ključni simbol romantizma, koji uvodi Novalis u romanu Henrich von Ofterdingen. U njemu glavni junak takav cvijet vidi u snu, a on predstavlja težnju prema nedostižnom i neizrecivom. Kako se u Queneauovom djelu modri cvijetak javlja tek na samom kraju, čini se kako put do njega ne vodi putevima romantizma, nego modernizma. 

Do njega se izgleda, doista i može stići, ali samo ako se duboko uđe u jezik sam, što i čitatelj Modrog cvijetka mora učiniti ako želi shvatiti to zaigrano, ali značenjima duboko djelo.