Tetka Wan Xin i piskaralo

Od mnogih knjiga imamo velika očekivanja. Nekad na to utječu kritike koje smo pročitali o njima, nekad preporuka prijatelja kojemu vjerujemo, a nekad činjenica kako je knjiga koju se spremamo pročitati djelo nobelovca. Tad knjiga dobiva neku posebnu težinu, a naši se knjiški apetiti korak po korak, gotovo neprimjetno, povećavaju. I odjednom, očekujemo Književnost (s velikim 'K'). Očekujemo rečenice koje će nas podsjetiti zašto je volimo, zašto posežemo za njom i sve one razloge zbog kojih bi neki autor, u toj godini, bio izdvojen od ostalih. 

Mo Yan je 2012. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, a kao jedan od razloga navedena je njegova težnja za spajanjem magičnog realizma s narodnim pričama, poviješću i suvremenim. U Žabama, Mo Yan svojim je čitateljima ponudio neke druge razloge, a narodne priče i povijest učinio je razumljivima suvremenim čitateljima.  

Žabe, kao simboli, označavaju životne cikluse. One nas asociraju na cikluse promjena i ponovnih rađanja u našim životima. Kinezi žabe smatraju simbolom sreće.

Protagonistica Wan Xin žaba se panično boji. I zato je njima ponekad žele preplašiti. Nije posve jasno zazire li od njihove boje, neugledne vanjštine ili sluzavosti, ili njezin strah potječe od onoga što one predstavljaju – ponovno rađanje, novi životni ciklus, život.

Wan Xin je kineska porodničarka 'Sjevernoistočne gradske općine Gaomi' i velika zagovornica kineske politike jednog djeteta. Kći liječnika koji se proslavio otporom prema Japancima, svoju privrženost komunističkoj partiji pokušava (i uspijeva) dokazati upravo kroz mukotrpnu i trajnu borbu za održavanje navedene kineske natalne politike. 

Unatoč mržnji koja joj je nebrojeno puta upućena, smanjenom broju ljudi koje može nazvati prijateljima i ogromnom broju 'djece' zbog koje joj ni duša nije mirna, Wan Xin (u knjizi češće nazivana 'tetkom') u romanu gotovo ni u jednom trenutku nije prikazana kao negativan lik, zapravo, njezina se nastojanja, snaga i upornost čine moralnima i opravdanima. Iako nije nimalo jednostavno čitati o tuzi s kojom se roditelji susreću i iako se cjelokupni zakon (imajući nešto šire znanje o toj temi) čini diskutabilnim i suviše strogim, njeno podređivanje autoritetima, no zapravo ponajviše njezina želja da se istakne i bude dosljedna u svojim stavovima i djelovanju, čine ovaj roman dojmljivim, drukčijim i vrijednim čitanja. 

Pisan kao epistolarni roman (nećak Wan Xin piše pismo svojem japanskom kolegi), efekt pisma gotovo je nezamjetan. Komunikacija je usmjerena samo na jedno – prikazati život Wan Xin kako bi on ostao upamćen kao život vrijedan divljenja. 

Osim politike jednog djeteta, cjelokupna je kineska povijest od 1950-ih pa sve do početka 21. stoljeća detaljno prikazana. Kineska sela u Yanovom peru postaju životna, opipljiva i bliska. To ponajviše dolazi do izražaja kroz međuljudske odnose sumještana koji variraju od bezuvjetne ljubavi do krajnje mržnje, kroz opise njihova skromnog života ispunjenog radom i borbom za preživljavanje, te kroz njihov bogobojazni odnos prema političkom poretku. 

U životu Wan Xin zrcale se okolnosti u kojima odrastaju djeca, uočavaju se njihovi svjetonazori, politika je usko isprepletena i utječe na sve stanovnike. Upravo zbog toga, knjiga Žabe i kroz fiktivnu priču odličan je i zanimljiv prikaz svjetonazora jedne države. Mo Yan Kinu prikazuje kroz životnu priču tete jednog kineskog dramatičara, a u njezinom su životnom i radnom vijeku utkani mnogobrojni detalji koji život nje i njezine obitelji čine upečatljivim, a Yana piscem koji definitivno zna držati pažnju čitatelja, ali i podučiti ga nekim novim spoznajama, kulturi i razmišljanjima.