Stvarnost je ljepša uz poeziju

Šetala sam kraj željezničke stanice u Sesvetama i gledala u vrane koje prekrivaju nebo, slušala sam uzdahe vlastite svakodnevice, gledala sam piramidu koja krči nečiji vrt i tog nekoga kako udara piramidu, miče ju i kuca joj u bokove. Stajala sam u tramvaju i gledala u gospođu koja je utješila moj svijet, gospođu s lijepim zelenim očima. Gledala sam kišu s balkona, a nekako je sama kiša bila dovoljna da nadomjesti sva mora i jezera u tome trenutku.

Ove su me slike obuzele i namamile, a slike su to samo iz nekih od pjesama hrvatske pjesnikinje koja piše na više narječja, profesorice na Filozofskom fakultetu, višestruko nagrađivane autorice Eveline Rudan. Pjesme Vrane nad Sesvetama, Piramida, Po uzdasima se dan poznaje, U nevremenu, Odronilo me, Gospođa s lijepim zelenim očima, (Uz pjesmu, i od nje, Aide Bagić), Balkon i Grude pripadaju zbirci pjesama nazvanoj Pristojne ptice iz 2008. godine.

Ta je zbirka bogata pjesmama koje možemo odrediti kao stvarnosnu poeziju. Možda se čini kako stvarnosna poezija odskače od klasične poezije na koju smo navikli; inače čitamo o osjećajima, bilo o ljubavi ili skroz suprotnim, i u tim pjesmama odlutamo od sadašnjosti i stvarnosti, u koju je poslije sve teži povratak. Kada čitamo stvarnosnu poeziju, nema iščekivanja da se vratimo, jer nas je svaki stih držao prizemljenima, ali smo pri tome uspjeli osjetiti povezanost između nas čitatelja i lirskoga subjekta. ''Svaki dan od četiri do pet vrane nadlijeću Sesvete. / Vidim ih kad s djetetom dođem gledati vlakove, / kad se otromboljena od vrećica i posla skidam s vlaka, / kad žurim, uvijek kasna s knjigama, u knjižnicu.''

Prilično je stvarna ta slika svakodnevice; žurba, popodnevni sat, vrijeme s djetetom… Pjesma Vrane nad Sesvetama ne odaje tajnu lirskoga subjekta, ona zove na čitanje i razumijevanje lijepe jednostavnosti. Ljepota se sakrila na nebu, iznad vrana i iznad zvuka vlakova, a opet je nebo svaki dan iznad nas i nigdje ne ide.

Piramida je, s druge strane, možda najmisterioznija pjesma u cijeloj zbirci. Više sam puta prolazila očima i mislima kroz njene stihove i svaki me je put uznemirila. Bila je to pozitivna uznemirenost jer nisam shvatila što lirskome subjektu znači Piramida koja je zakrčila ''jednom uvjerljiv vrt''. Davala sam Piramidi osobine, boje, težinu, materijale, sve što sam mogla da je pokušam shvatiti, a onda me moja pozitivna uznemirenost dovela do pitanja ''što piramida znači meni?'' Možda Evelinin cilj nije bio da čitatelj odgonetne značenje Piramide lirskome subjektu, već što ona nama znači i kako je mi biramo čitati. Zato što je pjesma misteriozna, ostat ću i ja pa vam neću otkriti što (ili tko?) je moja piramida. ''Narasla je piramida u mom vrtu, / stasala je polako za jutarnjih svježina, / zorastih rosa, pod nježnim lišćem / ispupčila se, a onda rasla ujednačeno dalje.''

Na stranu misterioznost, vlakovi i ptice; pjesma koju ću ja sigurno najviše pamtiti zove se Balkon. I ne zvuči posebno ta riječ ''balkon''. Nešto što gotovo svaka kuća ili stan ima, ali nije bitan balkon sam po sebi, bitno je ono što s njega vidimo. I nije važnost u tome ima li naš balkon pogled na predivna gradska svjetla, možda ružnu staru zgradu preko puta, čak planine, gore ili more – važno je ono kako mi našu stvarnost biramo gledati. Lirska je junakinja u ovoj pjesmi stvarnost sakrila u kapima kiše. Tražila je i more, nije ga našla. Pokušala ga je zamijeniti rijekom ili bar jezerom, ali ni to nije bio pogled koji ovaj Balkon pokazuje. Ovaj Balkon gleda na neumornu kišu koja ne prestaje padati. Kiša možda donosi promjenu, ali donosi i milost. ''Jer voda je voda. Moči i jedna i druga. / Na kraju se možda zadovoljim i kišom, / koja će padati kao u jednom makedonskom romanu / od prve do posljednje stranice.''

Poezija ne mora biti dramatična, ne moramo uvijek čitati između redaka i tražiti dubine u sebi. Ponekad nas stvarnost sama tamo odvede, a ona se nalazi u najjednostavnijim dijelovima naše svakodnevice, one koju, ironično, gotovo volimo zaboravljati.

Antonija Lozo

***

Razumijem što čitam naziv je projekta koji su provodile Booksa i Klasična gimnazija.

U sklopu projekta učenici su na čitateljskim klubovima čitali odabrane naslove i o njima razgovarali, a potom snimili video kritike na temu Sarajevskog Marlbora, Proklete avlije, pjesme Piramida te pjesme Ti koja imaš nevinije ruke.

Učenici su potom ugostili autore čija su djela čitali, a objavljene su i snimke razgovora s Miljenkom Jergovićem, Evelinom Rudan te Lukom Ostojićem.

Srednjoškolci su se okušali i u pisanju kritika pa je tako Zara Bangoura pisala o Sarajevskom Marlboru, Ela Ćurlić o knjizi Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja, Antun Habajec o Sarajevskom Marlboru i poeziji Eveline Rudan te Antonija Lozo o poeziji Vesne Parun i Eveline Rudan.

Projekt Razumijem što čitam podržalo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH.