Naslov knjige: Vrijeme noć
Autor knjige: Ljudmila Petruševska
Prevoditelj: Igor Buljan (ruski)
Izdavač: Naklada Ljevak (Zagreb)
Godina izdanja: 2014.
Ljudmila Petruševska:
Vrijeme noć (Zagreb, Naklada Ljevak, 2014.; S ruskog preveo
Igor Buljan)
Ljudmila Petruševska je jedna od najznačajnijih živućih ruskih autorica s dva romana koja su se našla u užem izboru za ruski Booker. Jedan od njih, Vrijeme noć, napisala je 1992. godine, a od ove godine možemo ga čitati i na hrvatskom jeziku.
Radnja romana odvija se u vrijeme kada je i pisan: u siromašnoj postsovjetskoj Rusiji čije su se stare ekonomske i društvene vrijednosti raspale preko noći. Pripovjedačica je ujedno i junakinja romana, pjesnikinja Ana Andrianova koju zatičemo kako planski obilazi stare kolegice s posla ne bi li kod njih s unukom Timofejem naišla u vrijeme obroka i tako nahranila dijete.
Situacija vrlo brzo postaje kristalno jasna: Ana je ostavljena da živi s unukom i prehranjuje ga kako zna i umije u vremenu strašne neimaštine i bijede, dok njena kćer Aljona, Timofejeva majka, živi u stanu koji joj je iznajmio posljednji ljubavnik i otac njene nezakonite djece.
Sin Andrej, sitni kriminalac koji je odgulio kaznu u jednom od strogih ruskih zatvora, živi sa ženom, no redovito dolazi na vrata majci od koje raznim ucjenama i smicalicama traži novac. Tu je i glava obiteljskog stabla, baka Serafima, Anina majka, koja je nakon nekoliko senilnih epizoda spremljena u ludnicu kako bi se u stanu dobilo više mjesta.
Ništa od toga Petruševska ne priča kronološki, već povijest svakog pojedinog lika dobivamo u fragmentima, iskreno i sarkastično, onako kako Ani pada na pamet dok navečer u svojoj kuhinji ispisuje ovaj čudan dnevnik iz kojeg ništa ne izostavlja.
Poremećena dinamika obitelji ogleda se i u fragmentarnoj strukturi priče koju, iako prati struju svijesti jedne pjesnikinje, nije teško pratiti. Štoviše, brza izmjena asocijacija i sjećanja, te posljedično i Aninih priča, brzo uvlači čitatelja u mikrosvemir obitelji koji samo čeka da implodira.
Često nešto doznajemo (naizgled) greškom, riječima koje se Ani omaknu, stvarima koje ponavlja, te se prije doima da je slušamo dok priča sama sa sobom nego da čitamo zapise pronađene nakon njezine smrti.
Osim toga, Vrijeme noć ostavlja dojam pravog 'ženskog' romana, ako možemo govoriti o tom terminu. Naime, Petruševska je odabrala snažan i tragičan lik majke koji se konstantno definira kroz odnos s druge dvije majke: bakom Serafimom i kćerkom Aljonom, dok je Andrej, koji čak i nije roditelj, ostavljen poput dodatnog utega u pozadini cijele priče.
U tom svjetlu razotkrivaju se i položaj i uloge žene u Sovjetskom Savezu nakon njegova raspada, počevši od borbe za goli opstanak i zaštite vlastite obitelji do ženske intime i morala. Ana stoga mjestimično pripovijeda i o sebi te ocu svoje djece, braku koji je bio zapanjujuće sličan Aljoninom, i odnosu sa Serafimom koji je naznačen kao gotovo istovjetan njezinom s vlasitom kćeri.
Takav je i njezin humor: sarkazam proizašao iz životnog iskustva žene i majke koja je već sve vidjela i doživjela.
Zanimljiva je i odluka Petruševske da piše o pjesnikinji, jer je očito da bi Ana Andrianova živjela manje egzistencijalno ugroženim životom da je za poziv odabrala nešto što nije umjetnost. Ovako pak dobivamo priliku vidjeti i borbu ruskog umjetničkog (polu)svijeta za sitnu zaradu i priliku da negdje predstave svoj rad.
Time je Petruševska naglasila i još važniju potrebu svoju protagonistice da iza sebe, osim djece i unučadi, ostavi još nešto: zapise, pjesme, misli, ispovijesti – sve ono što će svjedočiti o njezinim uspjesima, nadama, razočarenjima i podbačajima – ako ikome bude uopće stalo da ih pročita. Jesu li protagonistica i sama autorica uspjele u tom naumu? Preporučujemo čitateljima da sami otkriju.
