***
Naslov romana rusko-francuskog pisca Andreïa Makinea čini se paradoksalnim. Neobičan odgovor na pitanje kako je moguće da su ljubavi istovremeno kratke i vječne dolazi u osam priča koje tvore djelo autora čiji je i život sam doista paradoksalan. Rus Makine, naime, piše sjajne romane na francuskom koji mu nije materinji jezik!
Rođen u Sibiru 1957., sredinom osamdesetih godina dobiva politički azil u Francuskoj te tamo počinje književno djelovanje. Iako tematikom ostaje vezan uz bivši Sovjetski Savez, Makine piše na savršenom francuskom. Izdavači su ga najprije odbijali, tvrdeći da njegovi romani nisu izvorno napisani na francuskom, pa je Makine morao pribjeći maloj varci: jednog je prijatelja predstavio kao navodnog francuskog prevoditelja svog romana
Francuska oporuka. Roman je objavljen 2011. i te je godine dobio dvije najuglednije francuske književne nagrade,
Goncourt i
Médicis.
U neku se ruku Knjiga kratkih vječnih ljubavi nastavlja na Francusku oporuku – također objavljenu u Hrvatskoj – jer Oporuka pripovijeda o dječaku koji odrasta šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Rusiji. I Knjiga kratkih vječnih ljubavi govori o odrastanju i ljubavima za vrijeme sutona sovjetskog režima te sadrži i autobiografske elemente.
Glavni je lik neimenovani dječak koji u prvom licu pripovijeda sve priče. On ih tako povezuje i tematski i pripovjedno, poigravajući se paradoksalnim odnosom kratkog i vječnog iz naslova u formi djela: ono je i roman i zbirka priča. Naime, djelo se razvija kao neka vrsta 'Bildungsromana' u osam odvojenih epizoda, koje prate život i ljubavi dječaka iz sirotišta za vrijeme totalitarnog sistema na umoru. Roman, međutim, počinje i završava ljubavlju koje je pripovjedač samo svjedok, jer se radi o ljubavi pjesnika i buntovnika Dimitrija Ressa. U prvoj priči ta se ljubav samo naslućuje; to je nepoznata lijepa žena koju pripovjedač i Ress vide u prolazu. Tko je ta žena zapravo i što je Ressu značila, otkriva se tek u posljednjoj priči, što efektno uokviruje druge priče i čini dostojan završetak. Osim toga, prva priča uvodi i neku vrstu kratkog susreta sa ženom kao provodni motiv, koji roman varira u osam dijelova.
Knjiga kratkih vječnih ljubavi može se, međutim, shvatiti i kao zbirka priča. Sastoji se od osam odvojenih pripovijetki, koje se sve na ovaj ili onaj način bave nekom kratkom ljubavnom vezom pripovjedača, koju on doživljava kao dječak i mladić. Dječak iz sirotišta svoju će prvu ljubav doživjeti pri pogledu na lijepu zaplakanu djevojku koja sjedi na demontiranim prvomajskim tribinama; iako s njom neće progovoriti ni riječi niti je ikada više vidjeti, ta djevojka će ostati jedna od njegovih kratkih vječnih ljubavi. A sve su one, iako bitno opterećene sustavom u kojem žive, prave ljubavi, pa stoga prerastaju vremensko-prostorna ograničenja u kojima se odvijaju i postaju vječne, makar su u vremenu trajale kratko.
Paradoksalnost forme tako ponavlja tematski paradoks kratkoće i vječnosti iz naslova. A taj se paradoks, svojstven svakom ljudskom životu koji se odvija u kratkom vremenu dok teži vječnosti, onda razrješava u pravoj ljubavi. Iako Makine govori o ljubavi među ljudima, dodajmo kako čitanje njegove knjige svakako razrješava taj paradoks i u ljubavi prema književnosti.
Vesna Solar
