Rumunjska stvarnost kroz bajku

Roman Teodozije Mali drugi je roman rumunjskog pisca i filmskog scenarista Răzvana Rădulescua, za kojeg je dobio nagradu Europske unije za književnost 2010., a pažnju rumunjske javnosti privukao je svojim književnim doprinosom u antologiji Obiteljski portret 1995. godine i prvim romanom Život i djelo Ilije Cazanea 1997., odnijevši nagradu Društva rumunjskih pisaca za najbolji debitantski roman. 

Njegovo drugo romaneskno ostvarenje mnogi smatraju izvrsnom knjigom, neki jednim od vrhunaca rumunjske književnosti nakon 1989. godine, a gotovo će svi nakon čitanja ovog romana, iako možda i ne poznaju rumunjsku književnost, biti skloni da se s ovim slože. 

Teodozije Mali je knjiga koja predstavlja široku kroniku političkog života, onog skrivenog i javnog, iz perspektive vladajućih; njihove planove, političke i vojne akcije, pregovore, kao i njihove međuodnose koji su često obojani oštrim, ali finim slojem apsurda i groteske. Glavni lik, čije ime nosi naslov romana, mladi je prijestolonasljednik koji zbog svoje nezrelosti mora imati mentora, Mačkopsa Gavrila, a njemu pomažu i brojni drugi likovi, kao što su Sova Kaliopi, Utvara Otilia, te mnogi drugi. Teodozijev privilegirani položaj zaslužen je samo njegovim nasljedstvom, odnosno ne postoji ništa u njegovoj ličnosti i moralnom kodeksu što bi ga izdvojilo iz većine i zbog čega bi svoj privilegirani položaj zaslužio. 

Da bi ovo pokazao, autor se služi već spomenutom metodom apsurdističkog portretiranja svojih likova. U jednom od brojnih primjera Teodozije si dozvoljava da se Mačkopas otrese na njega jer ne može pronaći kuharicu s receptima u ormaru, a njihov daljnji, vrlo detaljan razgovor o tome što će jesti i jesu li gljive dobre s mlijekom sugerira autorov odnos prema svakodnevnici vladajućih: razotkriva činjenicu da se ne razlikuju mnogo od onih nad kojima vladaju, a zbog toga što bi se trebali razlikovati, ti razgovori koji ih s njima izjednačuju postaju banalni i smiješni. 

Ovakvih anegdota ima puno, pa na kraju romana dobivamo dojam da smo s tim i takvim likovima bili u suživotu, a glavna ideja koju nam ovaj roman sugerira jest upravo da mi u njemu ne samo da smo bili, nego i nastavljamo biti svaki dan. Likovi, međutim, ne izazivaju samo podsmijeh; brutalna i sadistička ubojstva kojima svjedočimo, kao i razotkrivanje makijavelistički nastrojenih umova upotpunjavaju sliku koju autor želi da stvorimo o vladajućima – unatoč svojim naslovima, oni su jadni i mali, a unatoč svojim blistavim propagandama, mogu biti zlonamjerni i okrutni. Prema tome, treba ih sasvim odbaciti.

Iako su granice Rumunjske u kojoj vlada Teodozije preoblikovane i sadržavaju izmišljene predjele, kao što su zemlje Zelenih i Modrih mrava, Polja jagoda i Polja gljiva, u romanu su prisutna i mjesta koja i danas postoje u Rumunjskoj, kao što su Bukurešt, Filiaşi i Petrila. Premda su palače, kraljevi, raskošni banketi i komuniciranje preko kurira stvar prošlih vremena, njihova veza s rumunjskom stvarnošću (i ne samo rumunjskom) je očita – egzistencija većine podvrgnuta je uskim interesima vladara, kojima umjesto šlaga na torti stoje novac i moć. Ova formula vrijedi bez obzira na to radi li se o kraljevstvu ili o demokraciji. 

Pridruživanje izmišljenih mjesta i kraljevstava onima koja odgovaraju današnjoj situaciji na rumunjskoj karti, kao i kreiranje zoomorfnih likova, mogli bi se protumačiti kao pokušaj uključivanja djece kao potencijalne publike, koje se ovakve stvari, jer se i preko njihovih leđa prelama tuđa moć, itekako tiču. Ovo također može simbolizirati i retoričko ukrašavanje te propagadno zataškavanje zakulisnih političkih igara koje nam se, kad ih čujemo iz usta političara, često mogu učiniti kao bajkovite priče. 

Ovaj šaroliki i maštoviti roman zabavlja, nasmijava, ali i suočava s teškim činjenicama koje su još uvijek aktualne u mnogim zemljama. Na svoj nepretenciozni i dječje nesuptilni način, roman razotkrivanjem zakulisnih igara kraljevstava vješto razotkriva što se nalazi iza fasada demokratskih zemalja. Iako piše o vremenima u kojima politička demokracija još nije implementirana, autor nas izaziva da preispitamo našu pomirenost sa neželjenom situacijom, što je, uz bogatu maštu i vješto pripovijedanje, najveća vrijednost romana.