U trijumfu konzumerizma i nikada većoj književnoj produkciji, književnosti manjih jezika gotovo pa zauzimaju marginalnu poziciju što se na prvom mjestu očituje u nedostupnosti i manjku prijevoda. To su teme kojima se već dvadesetak godina bavi Booksin festival Revija malih književnosti. U njihovu otkrivanju pomažu i raznorazne nagrade koje su (uglavnom) potvrde kvalitete nagrađena teksta. Jedna od uvaženijih književnih nagrada, i ona koja ima za cilj upravo populariziranje tzv. manjih književnosti, ujedno i ona koja me osobno do sada ni jednom nije razočarala, jest Nagrada Europske unije za književnost. Upravo je tom nagradom 2021. godine, ovjekovječen roman Putešestvije Sigrún Pálsdóttir, što je za mene bio prvi znak (koji se ubrzo i potvrdio) da će mi se roman vrlo vjerojatno i svidjeti.
Pálsdóttir je islandska povjesničarka koja je doktorirala na Oxfordu i spisateljica, te je odličan početak za otkrivanje ove male književnosti kojoj je prošlogodišnja, već spomenuta Booksina Revija malih književnosti bila posvećena, a Sigrún je prevedena u antologiji Svjetlucaju ledene perle te je u Booksi i gostovala.
Putešestvije je napeti pikarski roman koji budi zanimanje već samim naslovom koji obećava pomalo donkihotovsku pustolovinu putovanja, i to obećanje već unutar prvih nekoliko stranica i ispunjava. Glavna okosnica ovoga romana jest nenadano putovanje glavne junakinje iz malenoga, za većinu, vjerujem, (književno) neistraženog, Reykjavika s kraja devetnaestoga stoljeća u veliki i svima poznati New York, a autorica pored glavne pustolovne teme gotovo pa po marginama teksta ispisuje i ozbiljnije teme koje se dotiču pitanja klase, rodnih uloga, kolektivnog sjećanja i kulturne baštine i nasljeđa.
Priča je dinamična, a to se prije svega postiže narativnom formom pripovjednog prezenta i jednostavnim rečeničnim konstrukcijama koje u dijelovima čak i nalikuju dramskom obliku dijaloga, poglavlja su kratka i podijeljena u sedam cjelina koje sve spaja glavna junakinja koja spletom nesretnih okolnosti pobjegne na drugi kontinent s ukradenim artefaktom. Dinamika se, pored navedenih naratoloških formi, postiže i brzim mijenjanjem radnje, opisima putovanja koja traju tjednima u tek nekoliko rečenica, ubrzanim opisima života glavne junakinje u New Yorku, uvođenjem izrazito zanimljivih likova koji toliko lako ožive pred našim očima i koji imaju skoro pa filmske karakteristike po kojima se ističu (neki baš kao da su ispali iz vesterna ili ekraniziranih priča o Sherlocku Holmesu), a koji se pojave tek na jednom mjestu u romanu…
Čudan se skup likova pojavljuje već na samu početku romana, koje pripovjedačica promatra kroz dim duhana dok skrivena pokušava razbrati njihove riječi, što samo naglašava neobičnost i misterioznost sporednih likova, a tim karakteristikama idu i u prilog opisi njihove odjeće, za koju se može zaključiti da je luksuzna. Luksuz i misterioznost, odnosno svojevrsne filmske karakteristike, likova zapažaju se i zbog toga što mnogi ženski likovi nose velike, raskošne šešire čime se naglašava njihov privilegiran status. Na mjestima se i sama pripovjedačica iščuđuje likovima među kojima se našla jer nije mogla dokučiti povezanost među njima. Ti su likovi, s jedne strane, guverneri, svećenici, poduzetnici, njihove žene, a s druge strane „obični ljudi“ koji jedva spajaju kraj s krajem.
Početak romana pripovjednom formom odudara od ostatka napete priče. Naime, pripovjedačica u prologu priču iznosi iz homodijegetske pozicije, odnosno, pripovijeda priču kojoj svjedoči i u kojoj sudjeluje, dok ostatkom romana vlada heterodijegetski, „objektivni“ glas er-forme. S obzirom na to da su u prvom poglavlju prisutni likovi koji će se pojaviti i u ostalim poglavljima, i kako sama pripovjedačica gleda u razglednicu koja se „počinje micati“ i gotovo pa razvijati u priču, vrlo bismo lako mogli reći da je čitava priča koja slijedi i koja, baš poput glavne junakinje romana, krade pažnju čitatelja, upravo plod njezine dječje mašte, a što bi i išlo u prilog čarobnoj, bajkovitoj priči putovanja.
No, roman se ne dotiče samo tih pomalo trivijalnih tema putovanja i pitanja dokolice. Da, priča se počinje raspetljavati kada glavna junakinja odluči otići od svoga doma u Reykjaviku, nakon čega se počinje petljati u zanimljivo klupko nevjerojatnih događanja i skupa likova, no razlog za bijeg prvenstveno se krije u njezinoj društvenoj poziciji koja je na prvom mjestu uvjetovana njezinim rodom. Prvo, njezina je glavna (a na početku i jedina) uloga pomaganje ocu (i u domicilnoj, i u javnoj sferi njegova posla) koji je privremeni ravnatelj Muzeja antikviteta i koji je, unatoč njezinim molbama, ne želi pustiti u svijet, a drugo, razlog zašto ona uopće odluči pobjeći, ponovno je povezan uz njezin rod, odnosno jer ne može pronaći riječi kojima bi ocu objasnila da je bila seksualno zlostavljana. Ta se problematika ne nameće nauštrb samu tekstu već se pomno prepliće sa samom radnjom zbog čega se javlja prirodno jer se ipak radi o romanu koji svoju radnju smješta na kraj devetnaestog stoljeća.
Preko lika glavne junakinje također se istražuju raznorazna identitetska pitanja u čemu veliku ulogu igra upravo dihotomija manjega grada naspram većem, što se onda proteže i na šire pitanje kolektivnog sjećanja i kulturne baštine. S jedne strane imamo muzej koji pohranjuje artefakte važne za svoju zajednicu i kojim upravljaju ljudi koji poznaju povijest svakog predmeta, dok s druge strane imamo muzej koji skladišti važne stvari svih mogućih naroda i kultura zbog čega nekada vrijednost pojedinog predmeta gubi na važnosti. Ne daje se tolika pažnja deskriptivnim elementima u pripovijedanju o ta dva grada od kojih je ipak New York dominantniji jer se većina radnje odvija upravo tamo. Opisi su bolje zastupljeni pri govoru o odjeći (što je i važan element za glavnu junakinju koja, između nekoliko poslova koje obavlja, i švelja) i o likovima. Reykjavik je opisan tek kao gradić koji se promijenio kada je majka pripovjedačice umrla, što dodatno objašnjava njezinu žudnju za bijegom iz toga grada. Svime time ne samo da se postavljaju pitanja o položaju kulturne baštine između većih i manjih kultura, već se i nameće pitanje o položaju čovjeka upravo unutar takvih kultura.
Sigrún Pálsdóttir ovim romanom piše priču koja se zbog svih navedenih naratoloških karakteristika čita jednostavno, a čija jednostavna radnja ipak implicira i ozbiljnije teme koje se nalaze u njezinoj pozadini. Ovim se putovanjem između Reykjavika i New Yorka, opisanim ni u dvjesto stranica teksta, gotovo pa leti jer svaka iduća stranica nosi novu nenadanu pustolovinu i nove neobične likove, pa vas sve pozivam da ovim romanesknim putovanjem otkrijete i ovu malu književnost.
Tekst Anamarije Mrkonjić o romanu Vigdis Hjorth nastao u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“.
"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.