Kubanski novinar i pisac Carlos Manuel Álvarez rođen je 1989., što bi, preračunato u književne godine, značilo da je u ranom proljeću života. Mlad čovjek, a već je privukao pažnju književnog svijeta, posebice onog latinoameričkog koji je izuzetno živ i bogat. Uz književni rad Álvarez stiže pisati za New York Times, Al Jazeeru, BBC World i druge, a obavlja i zadaću urednika kubanskog online časopisa El Estornudo. Zbog svog novinarskog rada u kojemu često progovara o odnosu države prema novinarima i umjetnicama, privodili su ga i držali u pritvoru, no to ga nije pokolebalo.
Njegov prvi roman Pad originalno je objavljen 2018. u Španjolskoj kod madridskog izdavača Sexto Piso. Objavljen je poslije i na talijanskom, engleskom, pa i kod nas, ali na Kubi ne. Ondje je meksički izdavač na promociji podijelio šezdesetak primjeraka knjige. Jasno, nema bolje reklame za knjigu ili glazbeni album od zabrane, ali što je to tako pogubno u ovom kratkom romanu?
Na prvi pogled – ništa naročito. Pad je priča o četveročlanoj obitelji, majci, ocu, te odrasloj kćerki i sinu. Álvarez ih portretira kroz unutarnje monologe, u svakome od pet dijelova romana, majka, otac, kćerka i sin javljaju se u pravilnom redoslijedu.
Sin je na odsluženju vojnog roka koji je na Kubi obavezan, ali je kao što je to bio i u bivšoj Jugoslaviji ili bilo gdje drugdje – zatupljujući za većinu vojnika. Straža za stražom, povremene tučnjave i priče o velikom ratu koji samo što nije počeo, a zapravo ga nema, pa nema. Sin zna da se odsluženje vojnog roka može izbjeći, postoje načini, ali u njegovoj obitelji takve mutne radnje ne dolaze u obzir.
Majka je bolesna, epileptički napadaji koji dolaze poput udara groma polagano je lome, ali isto tako je i udaljavaju od stvarnosti koja je sve samo ne ružičasta. Ona i sama na trenutke svoju bolest doživljava kao utočište iz kojega može promatrati neveseli svakodnevicu iz koje je sada grubo isključena.
Otac je na jednoj od rukovodećih pozicija u hotelskom kompleksu, dakle turističkom sektoru, ispravan je u svakom pogledu i premda vrlo dobro zna da su svi njegovi nadređeni korumpirani i da je došlo vrijeme u kojem svatko uzima sve što može, on neće posrnuti. Ostat će na liniji, toliko je ispravan da je prvoga radnog dana htio otpustiti vlastitu kćerku (koja je tu počela raditi prije njega) samo da ga netko ne bi optužio za nepotizam. Rado se i često prisjeća anegdote iz prvih godina Revolucije po kojoj legendarni Che Guevara dolazi u obilazak tvornice bicikala i jedan od upravitelja, želeći se dodvoriti, pokušava pokloniti bicikl njegovoj kćerkici, a veliki Che ga prekori da ne može ovaj poklanjati bicikle kako mu se prohtije, jer nisu njegovi, već državni.
Kćerka je drugačija, pragmatična, zna kako stvari stoje, što se može i što ljudi rade ne bi li izvukli nekakvu korist za sebe. Njezini u obitelji to ne moraju znati, naročito otac. Ona zna da su sve revolucije odavno završile i ostale su samo bajke i sjećanja na slavna vremena, a od toga se ne da živjeti.
Kroz ova četiri (auto)portreta Álvarez uspijeva portretirati i cijelo kubansko društvo, ali ta njegova slika nije uljepšana. Nije, čini se, ni nagrđena – ona je u skladu sa stvarnošću, a to je vjerojatno bio dovoljan razlog da se Pad ne objavi na Kubi. Mučno razdoblje tranzicije ovog karipskog otoka započelo je koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća tj. raspadom Sovjetskog Saveza od kojega je Kuba uvelike ovisila, a kada će i službeno okončati – teško je reći. Spori ritam Pada omogućuje čitatelju da uoči svaki detalj, svaku, pa i najsitniju vezu među članovima obitelji koja polako pada uz zvukove jedne od najpoznatijih pjesama kubanske salse devedesetih grupe Los Van Van – Que le den candela, a esa gallina vieja ili Neka je pristave na vatru, tu staru kokoš.
Zabrana prodaje Pada na Kubi omogućila je ovom romanu život u ostatku svijeta ili kako bi rekao Booksin ex-Nadstojnik Lucian: Ono što danas baciš kroz vrata moglo bi ti se već sutra vratiti kroz prozor i nemilo te pogoditi ravno u lice.
Booksino vijeće za hispanoameričku književnost dodjeljuje Padu najizvrsnije ocjene!
F.B., 14. rujna 2022., Zagreb
Tekst Anamarije Mrkonjić o romanu Vigdis Hjorth nastao u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“.
"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.