Legenda o Kralju guštera

Danny Sugerman (1954.-2005.), koautor biografije Jima Morrisona Nitko odavde ne izlazi živ, gledao je 1967. The Doors uživo, imao je svega trinaest godina i to iskustvo moralo je i jest utjecalo na njega. Prvo je postao jedan od onih koji su legendarne Doorse vjerno pratili po koncertima, a uskoro je završio i u njihovom uredu na West Hollywoodu gdje je u početku odgovarao na pisma obožavatelja, te poslije napredovao do položaja mlađeg asistenta. I upravo je Morrison hrabrio petnaestogodišnjeg Sugermana da ustraje u onom što voli, a to je bilo pisanje o glazbi.

Stariji od dvojice koautora, dugogodišnji dopisnik i urednik Rolling Stonea Jerry Hopkins (1935.–2018.), potpisao je prve knjige o Elvisu i Morrisonu. Uspjeh koji se mjerio u milijunima prodanih primjeraka pokrenuo je cijelu lavinu biografija o glazbenicima – onima koji su još za života postali legende, ali i onima koji nisu spadali u taj prvi ešalon božanstava. Danas gotovo da i nema ozbiljnijeg glazbenika o kojemu nije napisano barem 7-8 biografija. Preraslo je to u ozbiljan posao koji može donijeti dobru zaradu, a pera su se uskoro latili i sami glazbenici.

Kako u tom moru knjiga razlikovati žito od kukolja, a sve uz pretpostavku da je kukolja uvijek više? Ne bi trebalo biti teško, no na kraju sve ovisi o tome tražite li bilo što o omiljenoj grupi ili glazbeniku ili nešto što je ipak iznad prosjeka. Sandorf se odlučio za Hopkinsa i Sugermana i njihovu knjigu objavljenu još 1980. – i nisu pogriješili. Postoji nepregledno mnoštvo knjiga o Doorsima i Morrisonu, među njima i one samih članova benda: Riders on the Storm bubnjara J. Densmorea iz 1991. (kod nas objavljeno 2005., Rockmark) i Light My Fire klavijaturista R. Manzareka iz 1999.

Otprilike u vrijeme kada se pojavila kod nas, pročitao sam Densmoreovu knjigu i nedavno, prije par dana, i Nitko odavde ne izlazi živ. Densmore nudi iskren pogled iznutra, a Sugerman i Hopkins, koji su se prije svega usredotočili na lik i djelo samog Morrisona, obavili su stotine razgovora i na knjizi su počeli raditi faktički odmah poslije i danas misteriozne i nedovoljno razjašnjene smrti Kralja guštera 1971. u Parizu (prošlo je točno pedeset godina). Na koncu, njihova knjiga poslužila je i Oliveru Stoneu kao predložak za film The Doors (1991.)

Legenda o Morrisonu jedna je od najvećih u povijesti glazbe i te činjenice bili su svjesni Hopkins i Sugerman. Mogli su promatrati kako priča o neukrotivom frontmenu Doorsa svakim danom postaje sve veća, kako prerasta u jedan od najčuvenijih mitova popularne kulture dvadesetog stoljeća i s vremenom ne jenjava – svaka sljedeća generacija iznova otkriva velikog, prgavog buntovnika, pjesnika iz originalnog i tragičnog kluba '27'.

Kao dijete vojnog lica (gospodin otac, George S. Morrison, napravio je zavidnu karijeru u mornarici) Jim je rane godine proveo u čestim selidbama i osjećaj neukorijenjenosti, nepripadanja ostalo je nešto što će ga pratiti do kraja života. Od najranije mladosti budući lider Doorsa pokazuje ljubav prema književnosti, filozofiji, piše pjesme, zanima ga film i kazalište, no isto tako nazire se i njegova buntovna, divlja priroda, zabavlja ga iskušavati granice strpljenja kod svih u svojoj okolini. Svojim smišljenim ekscesima sablažnjava djevojke, prijatelje, cimere, nepredvidiv je, ne uklapa se, svojeglav je, ali u tim ranim školskim danima nije autsajder kako bi se moglo očekivati – uvijek je, takav kakav je bio, privlačio određeni broj ljudi.

Poslije će se, usprkos željama roditelja, upisati na UCLA, a predmet njegovog zanimanja je film, ondje je upoznao Raya Manzareka kojega je, prema legendi, oduševila Jimova pjesma Moonlight Drive i tako su otprilike utabane staze prema osnivanju jednog od najoriginalnijih i najvećih bendova stasalih turbulentnih šezdesetih. Ime – The Doors, pronašli su u onom čuvenom eseju britanskog književnika Aldousa Huxleya Vrata percepcije. The Doors su, dakle, bili Jim Morrison, Ray Manzarek (klavijature), Robby Krieger (gitara) i John Densmore (bubnjevi). The Doors nisu imali basistu, jednostavno nisu (Manzarek je bio dovoljan), ali to im ni najmanje nije smetalo – u ovoj postavi, do Morrisonove smrti 1971., snimili su šest studijskih albuma, jedan live i jedan Greatest Hits album.

Doorsi su bili jedan od najuzbudljivijih live bendova, a oni koji su imali sreće biti na nekom od njihovih nastupa, pa i sam Sugerman, svjedočit će da je riječ o jednom od onih rijetkih iskustava koja vam vrlo lako mogu promijeniti život. Jim Morrison bio je također i kralj pretjerivanja i to u svakom mogućem smislu, njegove maratonske pijanke rijetko je tko mogao pratiti, naravno – probao je i uzimao sve, od alkohola, trave do LSD-a i svega ostalog što bi se našlo pri ruci, uzimali su i drugi, ali on je, kažu svi, bio fenomen.

Možda jedan od najzanimljivijih dijelova biografije Nitko odavde ne izlazi živ pronalazim na samom kraju knjige, u epilogu J. Hopkinsa:

„Moram dodati, kao fusnotu, da mi se, kad sam završio s pisanjem ranih verzija ove knjige, Jim Morrison nije sviđao onoliko kao kad sam počeo. Možda zato što su mnogi ljudi koje sam intervjuirao, njegovi prijatelji, takozvani prijatelji, poznanici i ljubavnice, radije isticali one negativnije ili senzacionalističkije priče. Slika koja je iz toga proizišla uglavnom nije bila previše simpatična (…) Nikad nisam shvatio zašto me toliko pogodila vijest o Jimovoj smrti. Možda iz istog razloga iz kojeg je pogodila tolike druge. Glazba me dirnula.“

Dakle, to bi možda bila i jedina zamjerka koju možemo izreći, pribilježiti na račun ove vrijedne biografije-povijesnog svjedočanstva – činjenica da se dalo koju stranicu previše prostora isticanju negativnih ili senzacionalističkih priča koje uistinu Morrisona prikazuju kao iritantnog pijanca koji radi gluposti i provocira. Ne kažem kako bi se u jednoj biografiji trebale prešutjeti neugodne stvari, samo nije potrebno priložiti toliki broj takvih priča, jer se naprosto ponavljaju iz epizode u epizodu.

Jim Morrison ni sam za sebe ne bi rekao da je bio svetac, ali je svakako puno više od onoga kakvim ga se želi prikazati u takvim svjedočanstvima. Kao centralna figura Doorsa, kao tekstopisac, pjesnik i umjetnik koji je prelazio granice i pretjerivao pokušavajući se probiti na onu drugu stranu – ipak jest i ostat će upisan u povijesti kao jedan od glavnih likova našeg doba. Neugodne strane Jimovog slojevitog i osebujnog karaktera zanemarive su u odnosu na njegovu dragocjenu ostavštinu.

Preporuka.

F.B., 26. svibnja 2021., Zagreb