Književnost daje drugu šansu

Siječanjska lektira Booksa Book Cluba mrvicu se odmaknula od suvremene književne produkcije. Međutim, pomislila sam kako nikad nije naodmet ponovno skrenuti pozornost na ovu, pa i druge knjige Davida Grossmana. Roman Ušao konj u bar osvojio je međunarodnu nagradu Man Booker 2017. godine i, godinu nakon, nagradu Države Izraela za književno stvaralaštvo. Autora smo ugostili u Booksi 2016. godine kada je razgovarao s Davidom Albaharijem i predstavio svoj roman o gotovo donkihotovskom pokušaju izbjegavanja okrutne stvarnosti pod nazivom Do kraja zemlje.

No nastojimo da popratne crtice koje okružuju književnost ne zamagljuju naše čitanje i ostavljamo ih pred vratima Martićeve 14D svaki zadnji četvrtak u mjesecu, uzimamo čitateljsko povećalo i seciramo tekst, usput razmišljajući o njegovu preklapanju s našim, pa i tuđim životima.

Idemo pravac u središte radnje, na stand-up nastup u podrumskoj dvorani industrijske zone u Nataniji, u dvosatnu večer punu uzburkanih emocija i sveopće provokacije, kako publike, tako i onoga kome se knjiga nađe u rukama. Na pozornici je komičar Dovale Dži koji je pozvao svog starog prijatelja, okružnog suca Avišaja Lezera, da pogleda njegov nastup "kako bi ga vidio". 

Nekoliko naših članova i članica izdvojilo je uvodni dio romana kao mjesto povremene borbe s tekstom. U početku se čitatelja ostavlja pomalo zbunjenim jer ne znamo što je s tim likom komičara neuglednog izgleda koji je potpuno izgubljen i kaotičan na pozornici. Na neke njegove neprimjerene šale publika se smije, a on se udara (onako, čak fajtklabovski) i razgovara sam sa sobom. U publici raste napetost i nervoza, što su emocije koje se generiraju i tijekom čitanja, izvlačeći nas pritom iz komfor zone. No ima nešto neobično u tome da publika ne odmiče pogled: "Publika zuri u njega. Tu i tamo poneke oči naglo zaškilje u očekivanju munjevitog udarca ruke po licu." (str. 30).

Knjiga nas je, ako je to uspjela, u potpunosti "ulovila" na različitim mjestima. Također, naši afiniteti prema stand-up komediji bili su različiti. "Inače volim stand-up, kad je sudac krenuo s pričom o svojoj ženi, to me uhvatilo i to mi je bilo drago pratiti", podijelila je s nama jedna čitateljica. Tijekom čitanja saznajemo kako je Avišai izgubio ženu Tamaru, ona mu strašno nedostaje i ljut je jer ju je bolest otela u samo tri tjedna. Druga čitateljica je nastavila: "Mislila sam da će čitanje ići brže jer je relativno tanka knjiga. Ali ona nije teška, već joj se treba posvetiti, zapravo je pitka kada se u nju uspijemo uživjeti". Neki su u roman ušli s predrasudama, s obzirom na to da postoji određeni otpor prema takvom formatu komedije, određena nelagoda. Međutim, ista članica zaključila je kako je "knjiga fantastična, jedna od onih suvremenih knjiga koje vrijedi čitati".

Jedan član nije imao problema s uvodom u roman koji je bio lagan, ali kako je autor publiku, odnosno čitatelje stavio u ulogu suca, nije mu se svidjelo. Kao što se u romanu praznila dvorana i publika je odustajala od kaotičnog nastupa, tako je roman izgubio i naših nekoliko čitatelja. Jedna čitateljica je rekla kako knjigu godinama nosi sa sobom, neprestano joj je blizu, s njome se čak selila i po više država, ali nikako je nije mogla dovršiti. Jednoj je bilo teško pratiti dinamiku između komičara i njegovog sugovornika. 

No oni koji su ipak ostali uz roman, dalje su ga čitali s iščekivanjem i njihova empatija prema likovima je rasla. Uočili smo kako u romanu nije glavno i jedino pitanje komedije, već nečega drugoga, odnosno da komičar "izbaci varijantu sebe iz sebe". Vratimo se nakratko u publiku: ondje ćemo, uz suca, zateći još jednog neobičnog gosta, odnosno sitnu ženu koja je zalutala na nastup jer pomiješala pojam "stand-up" s karaokama. Ona nastupa jednostavno, pomalo naivno i iskreno, pogotovo uzmemo li u obzir rečenicu koja mijenja smjer i dinamiku romana. Izjava "bio si dobar dječak" komičara slama i rastvara, a mi smo je u jednom trenutku nazvali i dobrom vilom.

Saznajemo kako je u đačkom vojničkom kampu na jugu Izraela Dovale bio glavni zabavljač, volio je pričati i dijeliti priče, i u jednog dana narednik ga je pozvao na stranu i poslao kući. Nakon toga, četverosatna vožnja u vojničkom autu ono je što će mu promijeniti život. Međutim, jedno pitanje se ne postavlja – tko je umro, mama ili tata? Računica je dio traume koja će ga proganjati ostatak života. Budući da želim onome tko se odluči posegnuti za ovom knjigom ostaviti barem dio neodgovorenih pitanja, ovom prilikom neću otkrivati više detalja.

Shvatili smo da je njegov život stao i od tog trenutka je zaključan, sam je sebi zapravo cijeli život najveći neprijatelj jer si nije dopustio da proradi tu traumu i da ona izađe van. No kada stare priče ispričamo na novi način, iz druge perspektive, pogotovo kad odrastemo i sazrijemo, nudi nam se prilika za razrješenje, dana nam je druga šansa.

I autor je to opisao ovako: "kad pričate priču, vrlo brzo ćete shvatiti da se ispod ili iza nje nalazi još jedan sloj, pa još jedan, pa još jedan… to je dio ljudske arheologije. (...) Svi mi imamo svoju službenu priču, koja je poput vizitke koju dajemo drugima i strancima, ili čak i ljudima koje poznajemo. Ali imamo li sreće, i imamo li nekoga tko nas može i želi poslušati, suosjećajnog svjedoka, on će iz nas izvući neku drugu priču, onu koja nije službena." Jedna čitateljica je dodala kako ju je roman podsjetio na knjigu Bijeli klaun i njezinu poruku kako je svaki klaun tužan. 

Zanimljivo je i pitanje našeg sjećanja. Iako se Avišai pokušava sjetiti što je on radio u vremenu kada su Dovalea vozili na sprovod, ne može se sjetiti, sjeća se samo Liore i prvih dana zaljubljenosti. Ali te večeri dobio je šansu za ispravak tog postupka i, slušajući svog starog prijatelja, skupio je hrabrosti za istup pred publiku: "Nastane komešanje, buka i galama, i napokon je i Avišai reagirao, zauzeo se za svog prijatelja, onako kako je to davno trebao, i glasno poručio svima Dajte više čovjeku da ispriča svoju priču." (str. 115). 

Pohvalili smo izbor pripovjedača, odnosno suca, jer da komičar priča priču o sebi, možda ne bi mogao sam doći do tog zaključanog dijela u sebi i slojeva traume koji su se u njemu taložili desetljećima. Fenomenalan je izbor također da je Dovale kao dječak hodao na rukama, naopačke, kako je razvio taj obrambeni mehanizam, tako da ga nitko ne može udariti. Složili smo se kako kraj omogućuje olakšanje, svojevrsno otpuštanje, i za protagonista, suca i za nas: "Dovaleovo putovanje u vojnom autu je i za mene bilo putovanje, stoga me, kada se priča zaokružila na kraju, sve skupa dotuklo."

"Odlična knjiga, baš me nasmijala i istovremeno rastužila, ne znam kad su se posljednji put ta dva osjećaja poklopila u jednoj knjizi", rekao nam je jedan čitatelj. Čak smo iskustvo čitanja usporedili s vožnjom na vlaku smrti, a na jednu čitateljicu roman je ostavio priličan dojam: "I danas se sjećam osjećaja kad sam je prije nekoliko godina prvi put čitala."

I ova knjiga motivirala nas je na razmišljanje o životu i vremenu u kojemu živimo, vremenu političke (ne)korektnosti i popularnog kenslanja ljudi. Zaokružili smo razgovor podsjetnikom na to kolika je neprocjenjiva važnost i moć empatije, kao i činjenicom da nikada nismo sigurni tko u sebi nosi kakvu priču. Pritom smo sretni imamo li dobrog sugovornika koji će nas poslušati, a tu je, dakako, i dobra književnost koja nas iznova potiče da se otvaramo i dijelimo svoje priče. Preporučujemo Grossmana!