Romantika je privilegija bogatih, ne profesija nezaposlenih.
(Oscar Wilde, Model milijunaša)
Teško je zamisliti ljeto bez koktela, ali i ljeto bez knjige. Bili strastveni ili povremeni čitatelji/ce, ljetni su mjeseci rezervirani za barem dva naslova koji će "korumpirati vašu maštu i zapaliti vam krv" kao što je to Severin iz Venere u krznu učinio Wandi.
Izbor ponekad zna biti zbunjujuć, pogotovo ako se dvoumite između djela i autora koje ste naumili pročitati jer se želite upoznati s općekulturnim književnim kanonom i 'lakše' literature koja možda neće ponuditi puno, ali će vas zabaviti i opustiti . To nipošto ne znači da klasična i kanonska djela ne mogu ispuniti i te funkcije, štoviše neka od njih stvorena su za vrućine koje dolaze, čitali ih na plaži ili u miru svojega doma.
Slijedi moj osobni odabir must read djela s obzirom na razne ukuse čitatelja, i naravno, u toku s aktualnim preokupacijama suvremenog svijeta.
VELIKI GATSBY (Francis Scott Fitzgerald)
- za one koji vole promatrati
Moj apsolutni favorit. Riječ je o romanu s idealnim omjerom dijaloga, opisa, pripovijedanja, snažno skrojenih poanti i likova u koje ćete se zaljubiti. Veliki Gatsby ili 'Veliki američki roman' prati jedno ljeto u životu prodavača obveznica Nicka Carrawaya na Long Islandu 1922. kada se šampanjac, kao i moral, razlijevao u potocima.
Ali neki su ljudi ostali vjerni svojim zamišljenim idealima, poput Jaya Gatsbya, Nickova susjeda čije su raskošne i razuzdane zabave držale Nicka budnim noćima. O Gatsbyju nitko ništa ne zna osim Nickove prebogate rođakinje Daisy u koju je Jay bespovratno zaljubljen.
Veliki Gatsby je priča o snovima, idealima, izuzetnim pojedincima i nemarnim bogatašima - o mjestima na kojima je sve zeleno i cvjeta, i Dolini pepela koju niti bog ne posjećuje. Priča je to o drugom licu američkog sna, simboliziranog kroz lik Daisy i zeleno svjetlo koje titra na kraju njenog mola koje Jayu stalno izmiče. Čak i kada dođe u njegovo središte, Jay ga ne može uhvatiti jer je to svjetlo, kao i ideja američkog sna, samo blještava iluzija.
KOCKAR (F.M.Dostojevski)
- za igrače
Kratki roman Fjodora Dostojevskog zanimljivo je putovanje Alekseja Ivanoviča, kockara, učitelja, iskrenog čovjeka, koje nikada ne završava. Kockar je priča o strasti, priča o uzbuđenju - to je oda privrženog igrača igri općenito. A u ovoj priči svi likovi igraju neku igru: general za kojeg Aleksej na početku radi, tek druga Aleksejeva ljubav Polina Aleksandrovna, generalova privrženica mademoiselle Blanche, pa čak i baka za koju svi čekaju da 'crkne' kako bi njenim nasljedstvom otplatili svoje dugove.
Aleksejeva groznica i 'gluposti' koje čini nisu ništa veće od onih ostalih likova u romanu, a razlika je samo što je glavni junak svjestan svoje groznice,svjestan je sebe i ne trudi se biti ništa drugo osim onoga što jest - kockar. Otuda nadmoćnost njegove pripovjedačke pozicije, očitovane u obilju ironije i cinizma kroz prikaz malih borbi ostalih likova da pošto poto ostanu vjerni svojih ulogama.
Iako napisano na brzinu (Dostojevski je Kockara pisao kako bi zaradom od romana isplatio vlastite kockarske dugove), pa stoga i malo nestabilnije u strukturi od ostalih uradaka Dostojevskog, ovo će vas djelo nasmijati, zabaviti, ali i ponuditi dobre rečenice i otvoriti mnoštvo pitanja kako to čine i najbolja djela ovog ruskog pisca.
PROHUJALO S VIHOROM (Margaret Mitchell)
- za one koji vole snažne likove i velike, velike priče
Isplati li se uopće čitati knjigu kad je njena filmska adaptacija toliko dobra? Vrijedi li u ovom slučaju poznata rečenica da je knjiga uvijek bolja od filma? Osobno ne uspoređujem književna djela s njihovim ekranizacijama jer ne vidim smisao vrednovanja nekog djela na temelju usporedbe s njegovom inačicom u drugom mediju. No kada je bila riječ o knjizi Zameo ih vjetar, nisam mislila da će mi tekst priuštiti toliko užitka koliko to pri svakom gledanju čini istoimeni film. Ipak se pokazalo da me Mitchellin roman držao u napetosti do posljednje stranice, iako sam savršeno dobro znala kako priča završava.
Puno je razloga zbog kojih bi trebali pročitati ovo djelo, bez obzira na ekranizaciju. Kao prvo, to je epski roman američke kulture (bavi se temom Američkog građanskog rata, propasti jednog i rađanja drugog svijeta, s likovima koji utjelovljuju američku kulturu) u kojem ćete naći fantastično napisane dijaloge.
Drugo, u njemu se nalazi jedan od najsnažnijih ženskih likova uopće u povijesti književnosti, nastao u vremenu u kojem nije bilo puno moćnih žena u fikciji. Da, Margaret Mitchell dala nam je Scarlett O'Haru, južnjačku ljepoticu koja je postala simbol upornosti, preživljavanja i jakog duha, pravu ženu-bombu.
Od razmažene južnjačke ljepotice do sposobne i snalažljive odrasle žene, Scarlett kroz roman prolazi razne faze i pokazuje sve strane svoje osobnosti, sve strane svoje čovječnosti, koje nisu sve od reda damske i fine. Niti trebaju biti, jer ljudi su ponekad sebični, ponekad pohlepni, ponekad bijesni. Scarlett O' Hara bila je sve to, i još više, i to javno, i to u vremenu kada je žena smjela samo mahati lepezom ispred lica i smješkati se.
PIJANISTICA (Elfriede Jelinek)
- za one koji žele katarzu
Da odmah budem jasna, ovo nije komad za one slabog srca, a još manje slabog želuca. Ipak,za one spremne uhvatiti se u koštac s nemilosrdnim jezikom i vrhunskim pripovjednim umijećem ove nobelovke, nagrada u obliku spomenute katarze sasvim sigurno slijedi.
Roman se bavi mnogim važnim pitanjima, poput kompleksnosti odnosa majke i djeteta, utjecaja obiteljskih odnosa na formiranje osobe, prikazom funkcioniranja sadomazohističke dinamike (prvenstveno u području koje nije seksualno), zatvorenošću i licemjerjem austrijskog društva koje svoju perverziju voli sakrivati duboko ispod finih slojeva klasične kulture. A priča ide ovako:
Erika Kohut mogla je biti poznata pijanistica, ali sada je samo profesorica glasovira u četrdesetima koja još uvijek spava s majkom u krevetu. Gospođa Kohut stara je i nije dobro da bude sama. Uostalom, dijete joj mora vratiti pažnju i žrtvu koju je uložila da bi njena kćer, jedinstvena, talentirana, posebna Erika ostvarila njene snove. Jer majka je otpočetka imala plan za svoje dijete u kojem nije bilo vremena za tijelo, prostora za muškarce. Zato Erika, čak i kada u zabačenim kvartovima promatra peep showove, čak i kada se reže, ne osjeća svoje tijelo. Hoće li se išta promijeniti u sredovječnoj profesorici ulaskom mlađahnog Waltera Klemmera u njen hladni život?
ZLOČIN LORDA ARTHURA SAVILEA I DRUGE PRIČE (Oscar Wilde)
- za one koji se vole igrati jezikom
Ako ste ljubitelji fine ,ali jake ironije, hedonistički nastrojeni a 'umjerenost' vam je najomraženiji pojam u rječniku, koje god djelo Oscara Wildea uzeli u ruke, nećete požaliti. Njegove igre jezikom zadovoljit će i najzahtjevnija literarna nepca; zaista, mogli bi ih usporediti s najskupljim pralinama, jer sadrže toliko okusa da počinjete sumnjati da su stvarni. U svakom su slučaju fatalne za njegove junake, ali i za čitatelja koji će nesumnjivo u njima uočiti neku istinu o sebi ili svom dobu, bez obzira na vremensku udaljenost Wildeova stvaralaštva. Ljudi se, naime, ne mijenjaju previše.
Uz apsolutnu preporuku Slike Doriana Greya kao Wildeova jedina romana, tu su i Wildeova kraća prozna djela, savršena za proljetno i ljetno opuštanje na terasi nekog finog kafića. Njih se ne spominje toliko često,što je šteta jer, iako nešto slabije od glavnog dramskog i romanesknog opusa, priče i dalje sadrže sve komponente prepoznatljiva Wildeovog izričaja.
Za one koji naginju kraćoj formi, mogu potražiti zbirke Duh iz Cantervillea, Zločin Lorda Arthura Savilea i druge priče ili njegove ponešto fantastične komade, bajke za odrasle – Slavuj i ruža i Sretni kraljević.
VENERA U KRZNU (Leopold von Sacher-Masoch)
- za one koji vole dominirati i biti dominirani
Ako je nešto obilježilo 2015. godinu, onda su to kontroverze o sadomazohizmu i BDSM-u u povodu izlaska ekranizacije romana 50 nijansi sive. Bez obzira na problematična mjesta kojima Nijanse bez sumnje obiluju, sigurno je da se interes za alternativne seksualne prakse, a tako i književna djela koja se njima bave, probudio i postalo je o njima lakše govoriti.
Jedan od ranijih takvih romana je Venera u krznu iz 1870. koji prati priču o dominantnoj ženi i mazohistički nastrojenom muškarcu. Severin, ili Gregor kako ga kasnije naziva njegova domina Wanda, pronalazi čudan užitak u tome da ga bičuje žena koju obožava, da joj je podređen u svakom smislu.
Wanda na početku oklijeva, ali Severinova bogata imaginacija budi u njoj aspekte sebe kojih nije bila ni svjesna da postoje. U Veneri nećete naći eksplicitne seks scene kao u Nijansama, ali naići ćete na erotične, oštre i iskrene dijaloge te ponešto točniji prikaz funkcioniranja sadomazohističkog odnosa (primjerice, sadističke i mazohističke tendencije kao nagoni inherentni ljudima, izmjenjivost pozicija, načini održavanja SM dinamike).
Iako s rezervom treba uzeti silna raspredanja o ženskoj prirodi kojima tekst obiluje, ovaj stilski zanimljiv, ali jasno napisan roman daje i mislilački naprednu poantu za svoje vrijeme: ravnopravno zajedništvo u ljubavnom/seksualnom odnosu moguće je jedino ako su muškarci i žene jednaki i u društvenoj sferi, u smislu posla i obrazovanja.
Za one koji uvijek traže drugo mišljenje
Za one koji vole preispitivati uvriježeni kanon, predložila bih dva postmoderna djela koja daju novi pogled na starije 'uzore'. Alabama Song Gillesa Leroya fikcionalizirana je autobiografija Zelde Fitzerald, supruge Francisa Scotta Fitzeralda, nastala na temelju detaljnog istraživanja Zeldina života. Leroy se pozabavio pitanjem Zeldinog položaja kao žene i spisateljice u prvoj polovini 20. stoljeća, i to žene koja je svoj život djelila s puno poznatijim i razvikanijim piscem, stavljajući veliki upitnik na izvornost Fitzeraldovih ideja.
Penelopeja Margaret Atwood preispisuje jedno od temeljnih djela zapadne književnosti, Homerovu Odiseju, stavljajući u prvi plan lik Penelope i njenog života sa i bez Odiseja. Atwood se uljepšanim mitom o velikoj ljubavi i mitom o vjernoj ženi, dvostrukim standardima i razlikom u perspektivama ne igra samo na sadržajnoj, već i formalnoj razini, kombinirajući razne moduse pisanja: prozni, poetski i dramski.
Oba djela u središtu imaju priče ženskih likova koje su ostale u sjeni onih 'velikih' muškaraca dajući nam priliku da promislimo neupitnost tih veličina. Tekstovi su vrlo pametno složeni, ali i pitko napisani tako da čine idealno štivo za ljetne mjesece.
***
Izabela Laura
foto: baddogwhiskas (Flickr)
