Šećući Firenzom, sredovječni peruanski pisac nailazi na malu izložbu o plemenima Amazone. Na fotografijama pisac prepoznaje pleme Machiguenga, ali ga dubinski potrese tek posljednja fotografija: ona prikazuje pripadnike plemena kako pažljivo slušaju pripovjedača priča…
Da bi objasnio zašto je dotična fotografija ostavila tako dubok dojam na njegov lik, Mariju Vargasu Llosi potreban je čitav roman, i to roman koji se sastoji od dvije odvojene priče. Pripovjedača priča, naime, djelo peruanskog nobelovca napisano 1987. (u sjajnom prijevodu Simone Delić) čine dvije suprotstavljene fabularne linije, a obje se susreću upravo na fotografiji kojom sve počinje.
Sama činjenica da je pripovjedač priča plemena Machiguenga uopće fotografiran, dovoljna je da zaintrigira protagonista prve fabularne linije - peruanskog pisca i znanstvenika, koji unekoliko podsjeća i na samog Vargasa Llosu. Sjena na licu plemenskog pripovjedača, koja se jasno vidi na fotografiji, navest će pisca na pomisao kako se radi o osobi koju on dobro poznaje. Zato se pripovijedanje vraća u prošlost i govori o njegovim studentskim danima 1950-ih godina i prijateljstvu sa Saúlom Zuratasom, kojeg zovu Mascarita zbog velikog ružnog madeža koji mu pokriva polovicu lica. Oba su se prijatelja zainteresirala za život plemena u amazonskoj prašumi, pogotovo za nomade Machiguenge, malu i neistraženu zajednicu 'hodača', kako oni sami sebe nazivaju. Zov kulture Drugih toliko je jak da će oba prijatelja doista i doći u doticaj s Machigunegama, ali će njihov odnos prema plemenu do kraja romana ostati na neki način suprotstavljen.
Tematika odnosa plemena i civilizacije na prvoj je razini u Llosinom romanu postavljena kao ključni problem: treba li necivilizirana plemena 'privesti' civilizaciji te im tako omogućiti bolji život, što istovremeno znači uništenje njihovog tradicionalnog načina života, ili ih treba naprosto ostaviti na miru da žive kako su navikli? Na dubljoj razini problem se odnosi na samu bit suvremene civilizacije: znači li ona bolji i sretniji život? Iako se još u dvadesetom stoljeću smatralo da je samo po sebi jasno kako civilizacija znači boljitak na svim razinama, to više nije tako. Osim toga, problem seže još dublje: ako su Machiguenge Drugi u odnosu na civilizirane Peruance, imaju li oni pravo nametati svoj način života Machiguengama, pa makar smatrali da je takav život bolji?
Pripovjedač priča u svoje dvije fabularne linije nudi dva moguća pristupa toj problematici. Prvi predstavlja lik pisca, koji živi u suvremenoj civilizaciji. On zastupa stanovište kako Machiguenge svakako treba istražiti i eventualno im ponuditi nešto iz civilizacije, poput lijekova ili oruđa, što bi im olakšalo život. Drugu fabularnu liniju – za razliku od prve koju pripovjedač linearno iznosi u prvom licu, poštujući kauzalne odnose – pripovijeda pripovjedač priča Machiguenga.
Priča on o kozmogoniji i mitologiji plemena, o uzrocima stvari i pojava, ali i o svakodnevnim događajima, kao i o vlastitim iskustvima, postajući tako ključnom osobom za stvaranje identiteta plemena. Tu se miješaju sadašnjost, prošlost i budućnost, kao i pripovjedač i onaj kome se pripovijeda. Time Llosa postiže iznimno zanimljivo i neobično pripovijedanje koje se doista bitno razlikuje od onog 'civiliziranog', i to ne samo svojom tematikom nego i narativnom tehnikom.
A to samo dokazuje da, iako osoba pripovjedača priča postoji samo kod Machiguenga, njegovu suvremenu inačicu u civilizaciji dostojno predstavlja Mario Vargas Llosa.
Vesna Solar
foto:
Leonora Enking 
