Kada priče izazovu ovisnost

Cigarete su, htjeli mi to priznati ili ne, dio svakodnevnog života skoro svakog od nas, bilo onih koji puše ili onih koji ne, mislim da je skoro nemoguće prošetati gradom, a da nam netko ne puhne dim u lice.

Kratke priče nagrađivanog bosansko-hrvatskog pisca Miljenka Jergovića pažljivo upakirane u kutiju Sarajevskog Marlbora kao i cigarete izazivaju ovisnost, iako na koricama nema nikakvog upozorenja o tome. Pisane su jednostavnim, lako čitkim stilom koji tjera da nakon prve pročitate drugu, treću, petu i tako sve dok niste pročitali cijelu knjigu.

Zbirka priča, objavljena 1994. godine, podijeljena je u 3 dijela: Nezaobilazan detalj u biografiji, Rekonstrukcija događaja i Who will be the witness. U prvom dijelu nalazi se samo jedna priča, u drugom 27, a u trećem također samo jedna.

Nezaobilazan detalj u prvom dijelu, to jest u priči Izlet, je prometna nesreća kojoj je pripovjedač prisustvovao. "Nitko ih nije poznavao, pa zašto sada tugovati", jedna je od misli koje postavljaju hladan ugođaj i emocionalnu distanciranost pripovjedača, a "Blijedi putnici vraćaju se za tobom, nitko ne progovara ni riječi", jedna od onih koje prikazuju emotivnu stranu drugih likova. Takav kontrast između hladnoće i emocije ostavlja dojam začudnosti kroz cijelu zbirku.

Rečenica "Salihu F. četnici su pred njegovim očima motornim pilom izrezali ženu i dvije kćeri", iz priče Dijagnoza još je jedan primjer emocionalne distance u opisivanju. Kada ga doktori kasnije pitaju što bi napravio onima koji su ubili njegovu obilje Salih im odgovara: "Pobio bi i ja njih… Ili bi im dao papir i olovku i rek'o k'o vi meni – crtaj!" te time pokazuje svoju frustraciju i prema njima i prema doktorima koji su mu rekli da crta kako bi mu lakše postavili dijagnozu. Proglasili su ga nenormalnim jer nisu shvatili da je susret s onima koji su ubili njegovu obitelj za njega potpuno nerealan i da se nakon takvog događaja ne može maknuti od okrutne stvarnosti.

Rat, koji obilježava cijelu knjigu, stavljen je u pozadinu: Jergović ga koristi kao nevidljivog lutkara koji iza scene upravlja životima likova, povlači niti njihove sudbine, udaljava ih od života i mijenja njihovu svakodnevicu. U priči Kaktus sva je pažnja usmjerena na ljubavni odnos, a rat samo u pozadini utječe i na kaktus i na ljubav. Zbog rata su popucali prozori pa je pripovjedač premjestio kaktus u podrum kad je zahladilo, a on je zbog toga uvenuo kao što je uvenula i njegova ljubav. Fokus ove knjige je ta hladna, poremećena svakodnevica koja metaforama i simbolima prenosi jaku emociju.

Kao što je i sama kutija sarajevskog Marlbora iz priče Grob, napravljena od stare reklame ili oglasa, metafora za ekonomsko stanje u Sarajevu, tako se i kroz priče Sarajevskog Marlbora protežu metafore u obliku svakodnevnih predmeta. Jergović ih pretvara u simbole koji ulaze u središte priča i preko njih opisuje odnose među ljudima. Primjerice: "Gledam, evo, te jabuke, u njima je toliko života", nije citat koji govori da jabuke zaista imaju neku posebnu moć, nego da su odnosi među ljudima, čak i oni najmanji činovi dobrote, ti koji nas mogu povući natrag u život. Radetu nisu nadu vratile one, nego pripovjedač koji je, pruživši mu jabuke, potvrdio njegovo postojanje kada se on odvojio od svih i svi od njega.

Kao drugi primjer može poslužiti rečenica: "Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah". Njome Jergović u priči Biblioteka biblijski završava knjigu upozorenjem o prolaznosti materijalnog.

Knjige iz posljednje priče možemo shvatiti i kao metaforu kojom dijeli naše interakcije s drugim ljudima u tri skupine. U prvoj skupini, u kojoj su nepročitane knjige i koja je najbrojnija, vidi se teret želje za interakcijom s onim ljudima s kojima smo uspostavili samo površine, kratkotrajne odnose. Druga skupina, u kojoj su knjige iz djetinjstva, odnosi se na osobe s kojima smo tijekom vremena izgubili kontakt, na koje nostalgično gledamo kao uspomene iz boljih vremena. Posljednje knjige, kojih je najmanje i koje želimo uvijek imati uza se, simbol su onih ljudi koji su nam osobito bliski, koje ne želimo izgubiti i za koje želimo da zauvijek ostanu u našem životu. U ovoj je knjizi život nažalost okrutan pa se na kraju i od njih moramo odvojiti jer je "prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo".

Mislim da ovo zapravo nije zbirka priča o ratu, nego o životu, o ljudima i njihovim odnosima, a rat samo daje kontekst interakcijama likova. Pripovijedanjem bez emocionalne angažiranosti pripovjedača postavlja se zid između čitatelja i onoga što se događa, ali preko patnji i emocija likova u pričama nastaju rupe u tom zidu koje na kraju čitatelja ostavljaju s gorkim osjećajem. Korištenjem svakodnevnih motiva poput pisma ili fotografija pisac približava priče i onim čitateljima koji se još nisu ni rodili za vrijeme rata, ne postavlja rat na razinu koja je nama koji ga nismo doživjeli nerazumljiva, već omogućuje svima da barem donekle shvate kako je on utjecao na živote ljudi.

Kroz ovu zbirku sam sad već drugi put preletio i još uvijek mi je, nakon dvije godine čitanja drugih knjiga, jednako draga kao prvi put kad sam je pročitao i jedna od najdražih knjiga. Mislim da je i danas još uvijek aktualna jer, iako ne živimo u ratu, može nam pomoći da shvatimo one koji su ga proživjeli. Svakome bih preporučio da je pročita što prije jer je zaista pozitivno utjecala na način na koji gledam neke stvari u životu.

I misao koju bih htio dodati na kraju: postojala je mogućnost sastaviti zbirku s 20 priča kako bi broj bio jednak broju cigareta u kutiji, iako mislim da to ne bi bila najbolja odluka jer nijedna priča nije suvišna. Ipak, nisam ovo mogao ne spomenuti kada sam već priče usporedio s cigaretama, a i mislim da se nijedan pušač ne bi žalio da dobije devet dodatnih cigareta, zar ne?

Antun Habajec

***

Razumijem što čitam naziv je projekta koji su provodile Booksa i Klasična gimnazija.

U sklopu projekta učenici su na čitateljskim klubovima čitali odabrane naslove i o njima razgovarali, a potom snimili video kritike na temu Sarajevskog Marlbora, Proklete avlije, pjesme Piramida te pjesme Ti koja imaš nevinije ruke.

Učenici su potom ugostili autore čija su djela čitali, a objavljene su i snimke razgovora s Miljenkom Jergovićem, Evelinom Rudan te Lukom Ostojićem.

Srednjoškolci su se okušali i u pisanju kritika pa je tako Zara Bangoura pisala o Sarajevskom Marlboru, Ela Ćurlić o knjizi Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja, Antun Habajec o Sarajevskom Marlboru i poeziji Eveline Rudan te Antonija Lozo o poeziji Vesne Parun i Eveline Rudan.

Projekt Razumijem što čitam podržalo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH.