Naslov knjige: Heraklit (Matica hrvatska, Zagreb, 2013.)
Autor knjige: Igor Mikecin
Izdavač: Matica hrvatska (Zagreb)
Godina izdanja: 2013.
Igor Mikecin:
Heraklit (Matica hrvatska, Zagreb, 2013.)
Susjed Miro, stari cuger iz još starije trešnjevačke birtije, ima sebi svojstvenu poštapalicu koja glasi: "Kako bi rekao pokojni Aristotel, inače moj dobar prijatelj…” Nakon tog uvoda uslijedila bi neka mudrost u stilu Nasredina hodže, ili kakva dosjetka, ili vic. Nikad Aristotel. Dakako, krčmarski diskurs je prepoznatljiv po iznimno širokoj slobodi citiranja, kako citata samih, tako i izvora, pa i autora. Drugim riječima, sve je na svom mjestu i u punom suglasju s kontekstom, premda cvjeta tisuću cvjetova faktografskih i svih drugih mogućih nedosljednosti.
Ipak, postoji velikan ljudske misli i titan duha koji se nikad neće naći u polutami prigradskog svijeta, možda zato što je premračan čak i za krčmu, ali već i stoga što se općenito slabo pojavljuje u svojim domenama, na području filozofije, teorije, kulture pa i popularne kulture, koju slični likovi, baš poput 'pokojnog Aristotela', znaju posjetiti. Riječ je o Heraklitu Efeškom zvanom Tamni.
Na sreću, zahvaljujući Matici Hrvatskoj i autoru Igoru Mikecinu, veliki Heraklit reinkarnirao se među Hrvate u obliku 450 stranica istoimene knjige, izdanju hrestomatičkog karaktera koje je i više od toga. Kako je to sažeo Mario Kopić u recenziji u Zarezu (br. 384.): "Mikecin je pridobio ključ za stupanje u razgovor s Heraklitom Efeškim. Rezultat je izvanredno vrijedno i uspjelo ostvarenje. Iako ima izrazit istraživački značaj, Mikecinova knjiga nije obična historijsko-doksografska vježba u učenosti i oštroumlju, nego plodna i poticajna filozofska rasprava.”
Uhvatiti se u interpretativni koštac s misliocem koji već više od dva milenija izluđuje umove odvažno je u stručnom i u publicističkom smislu, ali je u jednom i drugom smislu dragocjeno.
Knjiga je, kako se i očekuje od djela ovakvog formata, organizirana funkcionalno. Prvi je dio interpretacija: sadržajna, logička, gramatička, filološka i filozofska, da uzmemo u obzir samo neke nivoe i diskurse. Tematski, manje cjeline su naslovljene, nakon proslova, kao 'Heraklitov spis', Heraklitova tama, Zbor, Bog, Svijet, Duša, Govor zbora - svaka cjelina s pripadajućim tekstovima. Potom slijede same Heraklitove gnome s konkordacijom, prijevodom grčkog teksta i filološkim komentarom te bogatim rječnikom svih Heraklitovih izraza. Knjigu upotpunjava kazalo izvora za gnome i bibliografija.
Kao i s nekim drugim misliocima tog vremena, nama danas predstavlja problem odrediti autentičnost onoga što je došlo do nas. Tako se ni za Heraklita ne zna je li uopće išta zapisivao, ili je 'zapisan' od učenika, a opus koji je opstao i koji se sastoji od neobičnih aforizama, obično se naziva fragmentima.
Ovdje Mikecin upozorava na problem tog termina, jer
"…ukoliko su fragmenti odlomci odlomljeni od cjeline tako da ni sami u sebi samima nisu cjeloviti, i ukoliko je zbirka odlomaka opet samo krnja cjelina, naziv fragment nije primjeren onomu što nam je predaja pod Heraklitovim imenom namrijela. Heraklitov spis nije ni samo neprekinuti susljedni tijek rečenica koje bi u svom smislu bile posve ovisne o njima prethodećem i za njima slijedećem govoru, niti je samo niz međusobno odijeljenih i razgraničenih izreka (…), nego je jedinstveni sklop zborova, od kojih je svaki pojedini ujedno cjelovit i necjelovit.”
Izrijek koji je ujedno cjelovit i necjelovit naziva se gnomom, s tim da gnomu, kako dalje objašnjava autor, treba razlikovati od poslovice, dosjetke, aforizma ili pouke, kao i od pjesničkih gnoma ili gnoma koje se pripisuju Sedmorici Mudraca (iako su njima najbliskije). Gnoma "nije samo riječ znanja nego i ono znano koje se zbori tom rječju”, zbog čega u gnomama nedostaje silogizama ili pak zaključaka jer znanje samo sebe izražava kao znano (bez dodatnih 'zašto').
Osim što su ga nazivali Mračnim, Heraklit je nosio i nadimak Zagonetača. S punim pravom, jer je zagonetan još i danas. Možda bi ga trebalo nazvati i Podsjetivačem, jer nas već dva i pol milenija pokušava podsjetiti da smo zaboravili da smo Jedno.
No, u dublji sadržaj Heraklitove 'mutne i mračne' filozofije, kao i u Mikecinove interpretacijske zahvate i zamahe koji su iz njih proslijedili, u ovom kratkom prikazu knjige nećemo ulaziti. Dovoljno je kazati da tekst neće nikoga ostaviti ni razočaranim ni ravnodušnim.
Jasno, u suglasju i skladu s prirodom Heraklitove misli, ta će čitateljska publika biti malobrojna i odabrana, poput posjetitelja Artemidina hrama. Osim što je publicistička poslastica za sve koji su navikli na iole zahtjevniji tekst, koji ljube mudrost, koji se bave antikom i napose za sve koji su fascinirani mračnim Efežaninom, knjiga je također korisno učilo ozbiljnim studentima, što može zvučati banalno, ali u današnje vrijeme skripti i sažetaka nije mala stvar.
U svakom slučaju, Igor Mikecin prenio nam je svojom iznimnom knjigom tračak logosa u tamu današnjice. Kako bi rekao pokojni Aristotel s početka ovog teksta, (inače, susjeda Mireka dobar prijatelj): "Mračan je Heraklit, ali je istina mračnija.” Stoga je nije na odmet malo rasvijetliti, što je Mikecin nesumnjivo pokušao ovom knjigom.
