John Boyne:
Prigovor savjesti (Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.; S engleskog prevela
Davorka Ćurković)
Mladi irski pisac
John Boyne najpoznatiji je kao autor romana za mlade
Dječak u prugastoj pidžami po kojem je snimljen i istoimeni film. Krajem prošle godine bio je gost u Zagrebu u sklopu tribine
Europea u Dvorištu gdje je našoj publici prvi put predstavio svoj novi roman
Prigovor savjesti koji sada možemo čitati u hrvatskom prijevodu.
Radnja romana započinje 1919. godine kada glavni protagonist Tristan odlazi u Norwich kako bi predao svežanj pisama Marian, sestri svog najboljeg prijatelja Willa. Tristan i Will zajedno su prošli vojnu obuku u Engleskoj, te su se borili rame uz rame na bojišnici u Francuskoj gdje je ratna svakodnevica bila obilježena umiranjem i okrutnošću nadređenih.
Nakon duge i iscrpljujuće borbe te incidenta s mladim njemačkim zarobljenikom, Will polaže oružje pozivajući se na prigovor savjesti te postaje takozvani apsolutist, onaj koji odbija na bilo koji način sudjelovati u borbama. Prijeki sud ga osuđuje na smrt zbog kukavičluka, te on naposljetku biva strijeljan.
No Tristana i Willa zapravo je povezivalo mnogo više od običnog prijateljstva, što se razotkriva čim Tristan počne pričati o sebi i sukobu sa svojom obitelji. Pravi razlog njegova posjeta Marian su tajne koje očajnički želi ispovijediti, samo ako za to smogne dovoljno hrabrosti.
Boyne postavlja potresnu ljubavnu priču pred kulise Prvog svjetskog rata, odlučan da preispita moralna pitanja poput istinskog junaštva, krivnje, odgovornosti i kukavičluka. Koliko hrabrosti zapravo treba imati muškarac koji dobrovoljno odlazi u rat, ali ne može se suočiti s istinom o samom sebi? Ili radije, kolika je kukavica onaj koji se uklapa u mentalitet mase, brinući se samo o sebi i vlastitom zadovoljstvu?
U priču Boyne upliće i mnoštvo drugih tema poput feminizma, odnosa zajednice prema svojim članovima obilježenim, uvjetno rečeno, sramotom, kao i prema onima slabima (što se manifestira kroz manje poznat i isključivo engleski fenomen 'peronoša' kada se muškarcima koji nisu bili fizički sposobni za rat na ulici uručivalo perje). Naravno, i tema homoseksualnosti podiže svijest čitatelja o položaju nezaštićenog pojedinca u društvu, pogotovo kada iste zatičemo u vojsci koja ima još manje razumijevanja za sve različitosti ili uopće za human pogled na ljudska bića.
U takvome kontekstu, akcije i ponašanje protagonista postaju sve ekstremnije i dramatičnije, po čemu je Boyne također poznat, ali i što Prigovor savjesti čini izuzetno čitljivom knjigom u kojoj se izdaje, obrati, sjećanja i traume izmjenjuju jedna za drugom. Dinamičnosti doprinosi i pripovijedanje u dva vremena: u sadašnjem vremenu Tristan razgovara s Marian Bancroft u Norwichu, a u prošlom se vremenu Tristan prisjeća vojne obuke u Aldershotu i rata u Francuskoj.
Tokom čitanja uspijevamo zavoliti likove romana iako ih Boyne prikazuje kao sve, samo ne savršene: Tristana i Willa, svakog sa svojom vrstom konformizma, ali i beskrajnim potencijalom mladih ljudi koji odolijevaju dehumanizaciji oko sebe; pomalo neurotičnu i iznimno inteligentnu Marian koja je na šarmantan, engleski način zaratila s cijelim svijetom; pa čak i sporednim likom dječaka iz pansiona koji se silno želio prijaviti u rat, ali je za to bio previše mlad.
Ono što zaista nedostaje Prigovoru savjesti je upravo doza realnosti pošto je slažući sukob na sukob i dramu na dramu Boyne uspio stvoriti priču za koju je jasno da bi se teško odigrala u stvarnosti. No kvaliteta njegovog romana ionako ne leži u rekonstruiranju jedne ere već u ljudskoj priči koja svakako vrijedi biti ispričana.
