Italo Calvino: Raspolovljeni viskont (Šareni dućan, Koprivnica, 2014.; S talijanskog preveo Mladen Machiedo)
Tada gotovo nepoznat talijanski pripovjedač Italo Calvino objavio je 1952. pripovijetku Raspolovljeni viskont o dvije polovice čovjeka koje samostalno funkcioniraju. Kroz nekoliko godina napisat će još dva slična djela, Baruna penjača i Viteza koji ne postoji, koji će činiti trilogiju Naši preci, i bit će prvo ključno djelo kasnije slavnog postmodernističkog pisca.
Koprivnički Šareni dućan nedavno je objavio Raspolovljenog viskonta kao samostalnu knjigu, koju je preveo i novi joj pogovor dodao Mladen Machiedo. Taj potez koprivničkih izdavača svesrdno pozdravljamo, jer se radi o doista iznimnom djelu u čitavoj povijesti književnosti.
Viskont iz naslova, Medardo de Terralba, glavni je dvostruki lik ovog djela. Priča počinje u 17. stoljeću, kada se za vrijeme ratova s Turcima neiskusni Medardo već u svojoj prvoj bitci nađe ravno ispred topa čije ga tane doslovno raspolovi. Uspijevaju ga spasiti, ali se kući vraća samo – polovica viskonta. Medardo tako ima desnu nogu, ruku, oko i desnu polovicu glave, a ostalo nedostaje.
No, promjena koja doista zgrozi njegove sumještane promjena je u viskontovu karakteru: gdje god se pojavi, ostaje užas. Vratila se, naime, zla polovica. Pravo iznenađenje, međutim, tek slijedi: nakon nekog vremena vraća se i – dobra polovica viskonta. A onda se obje polovice fatalno zaljube u istu djevojku, seljanku Pamelu…
Iako bi zbirni naslov Naši preci mogao ukazivati na djelo s povijesnom građom, Raspolovljeni viskont sugerira pomak u fantastiku. Povijesni se romani i pripovijetke, s obzirom da pokušavaju opisati stvarna prošla vremena, načelno uvijek služe nekom varijantom realističkog pripovijedanja.
Ako se u njima javlja fantastika, to obično znači i 'snižavanje', odnosno, recimo, prelazak u trivijalne žanrove gotskih romana strave ili suvremenog fantasyja. Calvinovo djelo posve je drugačije: fantastika zbivanja tamo se koristi da bi se otkrilo ono što se realističkom tehnikom ne može.
Calvina, naime, u Raspolovljenom viskontu ne zanima nekakav opis života i ratovanja u 17. stoljeću – što bi se moglo očekivati od tradicionalnog povijesnog romana – nego ga prvenstveno zanima veza prošlih vremena i nas danas. Zato je Medardo 'naš predak': da bi nam se ukazalo na neke karakteristike suvremenog čovjeka, mora se poći u prošlost, koliko god to možda zvuči paradoksalno.
Tako je zapravo u središtu Viskonta upravo suvremeni čovjek koji, međutim, vrlo rijetko razmišlja sam o sebi. I zato mu je potrebno ispričati posve neobičnu priču: fantastika služi dosezanju 'dublje' istine o nama samima, pa priča gotovo da prelazi u parabolu.
Fantastika ovdje nije rezultat samo bujne mašte, već prvenstveno proizlazi iz jezika, to jest iz jednog sasvim dosljedno provedenog pripovjednog postupka: realizacije metafore. Ta se metafora odnosi na karakter čovjeka uopće, pa se često čuje kako je netko 'napola dobar, a napola zao' ili da u nekome postoje 'dva čovjeka: dobar i zao'. Calvino tako doista prepolovi Medarada na Zlog i Dobrog.
A kako Calvino ne želi moralizirati, nego nam kroz niz duhovitih zgoda ukazati na pravu prirodu čovjeka, dolazi se do posve neobične spoznaje. Iako pojavu dobre polovice najprije svi prihvaćaju s oduševljenjem, nakon nekog vremena ona postaje posve nepodnošljiva zbog stalnih prodika i etičkih 'naputaka'. Svi onda zaključuju da je 'dobra polovica gora od zle', pa se čitava stvar mora riješiti vrlo radikalno.
Sve je to ispričano s distance lagane ironije, a s puno humora, pa Raspolovljeni viskont dokazuje kako 'visoka književnost' – pa i ona 'najviša' – može biti i beskrajno zabavna. A usput nas i može natjerati da kriomice pogledamo zamišljenu crtu koja dijeli naše tijelo napola i da se zapitamo koliko smo zapravo cjeloviti.
Vesna Solar
foto: Fernando Rodríguez
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.