'Drugo ime: Septologija I-II': Poput najfinijeg sumraka

Jon Fosse ili punim imenom – Jon Olav Fosse, norveški je autor i dobitnik brojnih priznanja, Nobelovu nagradu za književnost dobio je prošle 2023. godine, čime je stao uz bok Bjørnstjerne Bjørnsonu, Knutu Hamsunu i Ingrid Undset, jednoj Norvežanki i dvojici Norvežana koji su se, jedno za drugim, na književni Olimp uspeli u razdoblju između 1903. i 1928., desetljećima prije njegova rođenja (1959).

Debitirao je 1983. romanom Crveno, crno i do danas objavio impresivan broj romana, drama, poezije, eseja, kratkih priča i knjiga za djecu, uz Henrika Ibsena jedan je od najpoznatijih i najizvođenijih norveških dramatičara u svijetu. Djela su mu prevedena na desetke jezika, prve njegove drame na hrvatskom objavljene su 2010. (Netko će doći, Fidipid), drugi izbor osvanuo je dvije godine poslije (Majka i dijete, Disput), a od prošle godine Ljevak je objavio ukupno četiri Fosseova naslova (Jutro i večer, Septologija I-II: Drugo ime, Isijavanje, Septologija III-V: Netko sam drugi).

Booksini literatur-detektivi uvjeravaju nas da se prvi prijevod Fossea pojavio još 2005. u Kolu, časopisu Matice hrvatske, riječ je o drami Noć pjeva pjesme svoje (izvedeno u ZeKaeMu, režija – Dino Mustafić, 2008). Prvi put Foose se na našim kazališnim daskama ukazao s Varijacijama o smrti i to 2003. u splitskom HNK-u.

Vratimo se sada na prozu, točnije na Drugo ime (Septologija I-II, prijevod – Munib Delalić), što ipak nije Booksin prvi susret s Fosseom – Luka Ostojić nadahnuto je pisao o noveli Jutro i večer, još prije proglašenja Nobelove nagrade.

Slikar Asle stoji i gleda sliku s dvjema crtama, jednom ljubičastom i jednom smeđom, koje se po sredini križaju – tako počinje prvi dio Septologije. Točnije, on, Asle, vidi sebe da stoji i gleda sliku s dvjema crtama, što je zanimljiva perspektiva – izmješten je iz samoga sebe i može sagledati sve, poput, reklo bi se, autora ili Boga koji po svojoj prirodi mogu vidjeti sve. Asle živi u Dylgyi, u kući koju je jednom prije odabrao i uselio se u nju zajedno sa suprugom Ales. Nje više nema i Asle je usamljen, toliko usamljen i odsječen od svega da njegovi povremeni susreti i razgovori sa susjedom, ribarom Åsleikom, premda su ti razgovori vrlo jednostavni i u mnogome se ponavljaju u obliku jednih te istih pitanja, odgovora i komentara, izgledaju kao još jedna razina, nijansa njegove potpune izoliranosti, kao da je samo naglašavaju.

Imamo, međutim, i drugog Aslea, onog iz Bjørgvina koji je, čini se, iste dobi kao i Asle iz Dylgye, također je slikar – razlike su što bjørgvinski Asle živi sa psom i ima ozbiljan problem s alkoholom. Iz njegove perspektive gledano, problem zapravo ima bez alkohola, jer ako odmah ujutro ne popije, ruke i cijelo tijelo užasno mu se tresu. Asle iz Dylgye također je prije neumjereno pio i dobro zna kako je biti u potpunoj vlasti tog demona, dok se vozi kući razmišlja o tome da svrati do Aslea koji živi u Bjørgvinu, točno može zamisliti kako je ovome i kako bi bilo dobro izvesti ga na piće, na rakiju i kavu, pomoći mu da prevlada jutarnju krizu, ali onda ipak produži dalje i dok se vozi, i dalje razmišlja o Asleu koji leži ili možda sjedi na krevetu i sav se trese. Usput zastane kod jednog igrališta ili parka i promatra mladu ženu i mladog muškarca koji sjede na ljuljačkama, to su Ales i Asle na samom početku svoje zajedničke priče.

Zvuči komplicirano, dozlaboga zapetljano, ali nije, Fosse zna što radi, pripovijest teče bez zastoja i sve ono što bi se moralo činiti kao ozbiljna anomalija, kod njega funkcionira najnormalnije. Ne moramo uopće razbijati glavu tko je tko i kako je moguće susresti samoga sebe, a i zašto bismo – kao da i sami, na neki način, ne susrećemo sebe, kao da ne razmišljamo o drugačijim verzijama sebe, o greškama koje smo činili, izgubljenim ljubavima ili prilikama koje smo blesavo propustili.

Fosse čitatelja smješta u kavez, u središte jedne izmučene pripovjedačke duše, okruženi smo njegovim sjećanjima, bolnim ili manje bolnim uspomenama, a bol je u ovom slučaju duboka i neporeciva, i sve što se događa – naoko iskrivljena perspektiva ili iskrivljena percepcija stvarnosti, strava izoliranosti, to je samo način preživljavanja poslije nenadoknadivog gubitka. Čitatelju je udobno u tom kavezu, vrlo brzo gubi potrebu da propituje, jer nije ovo nekakav skandinavski krimić, niti je čitatelj pripadnik vojske amatera-istražitelja što na podcastima 'rade' na nikad razriješenim slučajevima baš kao da im je to stvaran posao i kao da bilo što znaju o njemu, ovo je posve drugačija vrsta priče, daleko zanimljivija, jer se radi o životu, o unutarnjem svijetu, ne samo pripovjedača Aslea koji može vidjeti samoga sebe, kao da je autor ili Bog koji vidi sve, već i o unutarnjem svijetu čitatelja – stvar postane osobna prije nego bi bilo tko od nas očekivao.

Druga stvar, Fosse suvereno vlada jezikom i tempom, ne trebaju mu točke, sve teče kao po loju (ili ledu, ako vam je draže), dovoljni su mu zarezi kojima određuje ritam pripovijedanja, razdvaja jednu misao od druge, moguće je usporediti ga s Krasznahorkaijem, a i ne morate, svakako je riječ o onoj vrsti pripovijedanja koja ne podnosi ograničenja. Ima, dakako, u toj hipnotičkoj vrsti pripovijedanja nečega što vas uvlači u koncentrične krugove priče, nezaustavljivog misaonog toka koji ne ostavlja mjesta za predah.

Prva dva dijela Septologije nešto su poput finog, najfinijeg sumraka koji se, jasno vam je, neće pretvoriti u bilo što drugo, jer uistinu nema potrebe, može slobodno ostati sumrak, uklonjeno je sve ono što bi moglo zasmetati, ostaje tek suština.

Ljudi iz nakladničke kuće Ljevak prijevod su povjerili prekaljenom Munibu Delaliću koji je već prevodio Fossea, ali i brojne druge norveške autore. Delalić je uzvratio prijevodom vrijednim najviših priznanja. Dvojcu Fosse-Delalić nije potrebna reklama, riječ je o djelu koje ozbiljan čitatelj neće zaobići.

F.B., 5. lipnja 2024., Zagreb