'Druga zemlja': Veliki američki roman

Druga zemlja roman je na kojemu je James Baldwin (1924. – 1987.) radio godinama, započeo ga je pisati koncem četrdesetih u New Yorku, značajan dio posla obavio je tijekom pedesetih u Parizu i napokon ga priveo kraju prosinca 1961. u Istanbulu (objavljen je 1962.).

Rezultat je impresivna pripovijest u kojoj likovi, provučeni kroz pakao na zemlji (koji ima svoje ime, zove se New York – grad u kojemu su nebeski ljudi stvorili svoj dom), izgaraju u ljubavi, mržnji, ljubomori, pijanstvima, pokušajima da razumiju sve ono što je teško razumjeti ili barem svesti to na podnošljivu mjeru, u vlastitim opsesijama i strastima koje je teško kontrolirati i sve to u najpogrešnijem vremenu, na jednom od najgušće naseljenih komadića zemlje.

Često se, i ne bez osnova, pedesete godine prošlog stoljeća opisuju kao možda i jedino romantično desetljeće u povijesti Amerike – zemlja se počela oporavljati od trauma Drugog svjetskog rata, bilo je posla, nicala su bajkovita naselja za mlade obitelji, do krova nad glavom moglo se doći relativno povoljno, isto tako i do jednog od onih zgodnih Fordovih modela, čudo televizije donijelo je novu razinu razbibrige, rock'n'roll se gromoglasno zakotrljao radio-postajama, plesnim i koncertnim dvoranama, a ni u Hollywoodu nisu sjedili i besposleno vrtjeli palčevima. Život je, barem nakratko, postao lijep i bilo je razloga za optimizam.

U Drugoj zemlji James Baldwin, rođen i odrastao u Harlemu, nudi ipak jednu drugačiju, ne tako bajkovitu sliku života u Americi pedesetih. Na prvih stotinjak stranica suočeni smo s raspadom afroameričkog jazz-bubnjara Rufusa Scotta kojega je kratka, ali burna veza s Leonom, bjelkinjom s Juga, odvela preko ruba. Po svemu, trebala je to biti prolazna avantura, ispalo je, međutim, loše i po tu djevojku koja je poslije nimalo sretnog braka i nakon što su je razdvojili i od djeteta, došla potražiti sreću u New Yorku, i po Rufusa. Leona je završila na psihijatrijskom odjelu negdje na Jugu, a on se iz nasmijanog i druželjubivog glazbenika prometnuo u skitnicu, u sjenu koja luta ulicama velegrada u isto se vrijeme pribojavajući i priželjkujući da ga netko prepozna. Nije mu više jasno što se dogodilo, zbog čega je zlostavljao to ionako nesretno ljudsko biće, pa onda i samoga sebe, jer – ranjavajući nju, i on je također stradavao.

Poslije Rufusovog sunovrata koji je potpun, Baldwin nas u ostatku romana ostavlja s ljudima koji su mu bili najbliži: mlađom sestrom Idom, najboljim prijateljem Vivaldom, Richardom, njegovom suprugom Cass i Ericom koji se poslije godina izbivanja vraća u grad. Vivaldo je na rubu toga da postane pisac, silno se muči s prvim romanom, živi skromno u Greenvich Villageu, hoda po birtijama, često odlazi u Harlem gdje kupuje ljubav i mrzi samoga sebe zbog toga. Richard je sve ono što bi mogao ili trebao biti i Vivaldo, samo da je imao sreće i mrvu hrabrosti – oženjen je, ima dvoje djece i upravo je objavio prvi roman koji nije bogzna što, no doživljava komercijalni uspjeh. Richard je prihvatio pravila igre, što bi se reklo – prodao se, Vivaldo je, naravno, ljubomoran, a supruga Cass ne snalazi se više u okolnostima koje su se preko noći promijenile. Stoga će se spetljati s Ericom, glumcem koji se vratio iz Pariza prihvativši ulogu u jednom kazališnom komadu na Broadwayu. Zbunjen je povratkom, New York ga i plaši i privlači – čekajući Yvesa, svog dečka iz Pariza, Eric se upušta u ljubavničku vezu s Cass.

Vivaldo se zaljubio u Rufusovu mlađu sestru Idu i njihova veza trebala bi, tako se barem čini, biti sretna priča. Može li međurasna vezna uopće uspjeti i održati se u Americi pedesetih godina? Hoće li to "odobriti" svi oni kojih se to ne tiče, prijatelji, obitelji, svi crni i bijeli ljudi New Yorka i Amerike?

Na ovaj ili onaj način, Rufusov tragični udes nadvit će se nad živote njegove sestre i svih njegovih prijatelja, u igri s velikim ulozima, na stolu je sve, pa tako i sloboda, mogućnost ili nemogućnost da budeš ono što želiš. Baldwinov New York velika je bomba koja može eksplodirati u svakom trenutku, obećana druga zemlja, u isto vrijeme i pakao za mnoge. U velikoj kazališnoj predstavi, na najvećoj pozornici, koja se odvija bez proba i pauza, od 0-24, orkestar Jamesa Baldwina funkcionira besprijekorno. Karakteri likova zrcale se kroz bogate, ali ne i nepotrebno nakićene dijaloge koji se odvijaju u nepredvidivom ritmu – poput improvizirane, ali sjajno uigrane svirke prekaljenih jazz-glazbenika.

Bez imalo praznog hoda ili lutanja Baldwin se bavi temama rasizma u Americi, ljubavi, prijateljstva, međurasnih veza, životom u zajednici pisaca, glazbenika i glumaca, uglavnom onih s ruba. Šezdeset i koju godinu poslije Druga zemlja vraća se Americi poput prokletstva ili pisma koje je neprilično dugo bilo zagubljeno, vraća se kao još jedan šamar, upozorenje da se malo ili gotovo ništa nije promijenilo. Uz sav tehnološki napredak, Amerika, posljedično i ostatak svijeta, i dalje se koprca u jednom te istom košmaru.

Pojam veliki američki roman upotrijebio se bezbroj puta, toliko da se već izlizao od silne upotrebe, ali Baldwinova Druga zemlja to jest – istinski veliki američki roman autora koji točno zna što želi i mora reći, i zna kojim sredstvima to postići. Nije sigurno odmoglo što je većinu onoga o čemu nam pripovijeda iskusio na vlastitoj koži, kao uostalom ni sjajan prijevod Karmele Cindrić koju ovim putem nominiramo i za moguće druge prijevode Baldwinovih djela.

F.B., 2. svibnja 2024., Zagreb