Dragocjena promišljanja o umjetnosti

Slučaj je htio da o knjizi Andreja Tarkovskog, jednog od najznačajnijih filmskih autora u povijesti kinematografije, pišemo nedugo poslije 94. dodjele Oscara uvelike obilježene bizarnim ispadom tj. fizičkim nasrtajem Willa Smitha na stand-up komičara i glumca Chrisa Rocka. Jedan šamar zasjenio je sve ostalo, pa tako i filmove, dobitnike Oscara (među kojima se 40-ak minuta poslije incidenta našao i sam Smith), nominirane, ali i gotovo sve ostalo što se u ovom trenutku događa u svijetu. Tko ne vjeruje može kratko baciti pogled na društvene mreže koje je zahvatio rijetko viđen požar komentara, rasprava i zauzimanja strana.

Što bi, da je živ, Tarkovski rekao na sve ovo? Možda bi se samo nasmijao ili odmahnuo rukom kao da tjera dosadnu muhu.

U knjizi Zapečaćeno vrijeme rekao je otprilike sve o svojem shvaćanju sedme umjetnosti – odnosu filma s književnošću, slikarstvom i teatrom, onomu što je pokušavao reći u svojim filmovima, o radu s glumcima, scenariju, montaži, o odgovornosti umjetnika, pa i o odnosu autora s gledateljem ili potrazi za istim. Na knjigu su ga, kako kaže, dijelom potaknuli upravo gledatelji, tj. pisma koja su mu hrpimice slali poslije prikazivanja filma Zrcalo.

Andrej Tarkovski, sin poznatog ruskog pjesnika Arsenija, prvi veliki iskorak u svijet filma učinio je još 1962. kada je snimio Ivanovo djetinjstvo (nagrade na festivalima u Veneciji i San Franciscu). Potom su uslijedili Andrej Rubljov (1966), Solaris (1972), Zrcalo (1975), Stalker (1979), te Nostalgija (1983) i Žrtva (1986). Poslije Stalkera, a zbog neslaganja s vlastima, napustio je Sovjetski Savez i posljednja dva naslova snimio je u inozemstvu.

Priznanja su pristizala sa svih strana, no bilo je i nerazumijevanja i kritike na domaćem terenu. Što je, međutim, Tarkovski doznao iz pisama svojih gledatelja? Mnogi su imali samo riječi hvale, no kod dijela publike uvidio je potpuno nerazumijevanje. Nema smisla, zaključio je, da na neki način ne odgovori svojim gledateljima, pa je tako odlučio razjasniti svoje motive, želje, ali i način na koji on razumijeva filmsku umjetnost.

U svakom slučaju savršeno je jasno, bilježi na početku poglavlja Umjetnost – žudnja za idealom, da je cilj svake umjetnosti – ako ona nije namijenjena 'potrošaču', poput robe za prodaju – objasniti sebi i ljudima oko sebe zašto čovjek živi, koji je smisao njegovog postojanja. Objasniti ljudima koji je razlog njihova pojavljivanja na ovom planetu. Neka se i ne objasni, ali neka to pitanje bude stavljeno pred njih.

I bez detaljnog pojašnjavanja jasno je da Andrej Tarkovski nije stvarao filmove namijenjene najširoj potrošačkoj publici, tj. filmove za razbibrigu ili 'puštanje mozga na pašu'. Njegovi stavovi i razmišljanja iznesena u ovoj knjizi danas se, u vrijeme kratkotrajnih i jeftinih senzacija i prekomjerne konzumacije istih, nekomu mogu učiniti kao poza ili usamljenički vapaj iz daleke prošlosti, ali naravno da to naprosto nije tako. Tarkovski je jedan od najvećih filmskih pjesnika i slikara, autor koji je najiskrenije vjerovao u ono što govori i na taj način je i stvarao. S prezirom je odbacivao i pomisao da bi poput kakva nevoljnog klauna morao, makar tu i tamo, preuzeti ulogu zabavljača koji će niskobudžetnim trikovima zabaviti publiku.

Jasno, svijetu trebaju i klauni i kokičarski filmovi, ali treba nam i Tarkovski. Trebaju nam i Bergman, Bela Tarr, Bresson i Kurosawa.

Pregršt je onoga o čemu govori Tarkovski u ovoj knjizi, a evo i dijela o odnosu književnosti i filma: "Kada se govori o specifičnim zakonitostima filma, najčešće ga se uspoređuje s književnošću. Po mojem mišljenju, nužno je što je moguće dublje shvatiti i objasniti međudjelovanje književnosti i filma, kako bi ih se jasnije odijelilo i kako ih se više ne bi miješalo. Po čemu su to srodni književnost i film? Što ih ujedinjuje? Prije svega – neusporediva sloboda, koja umjetnicima daje mogućnost baratanja materijalom koji nudi stvarnost i sekvencijalne organizacije tog materijala u vremenu."

Ova definicija može se pokazati izuzetno širokom i općenitom, priznaje Tarkovski, no u potpunosti obuhvaća ono u čemu su film i književnost slični. Dalje od ovoga pojavljuju se nepomirljive razlike, koje proizlaze iz načelne razlike između riječi i filmskog prikaza. Osnovna razlika je u tome što književnost opisuje svijet uz pomoć jezika, a film nema jezik. On nam neposredno demonstrira sam sebe. Na ovaj odnos Tarkovski se vraća u nekoliko navrata uvijek ističući potrebu da se jasno povuče granica između književnosti i filma.

Također, zanimljiva su i originalna njegova razmišljanja o vremenu, ritmu i montaži – Tarkovski nije od onih filmskih autora koji vjeruju da film nastaje za montažnim stolom. U tom smislu nije bio ni veliki pobornik svog sunarodnjaka Ejzenštejna kao tipičnog predstavnika 'montažne kinematografije'. On sam puno je više obraćao pažnju na protok vremena u kadru i nastojao ga točno reproducirati i fiksirati.

Andrej Tarkovski otišao je prerano, u 54. godini, a Zapečaćeno vrijeme neka je vrsta posebnih dodataka u pisanom obliku, putovanje kroz filmsku ostavštinu autora čija su djela bila zaseban žanr ili žanr sama po sebi. Za filmske autore danas ovo je zasigurno dragocjena zbirka promišljanja o kinematografiji i onomu što bi ona trebala biti iz pera čovjeka koji je ostavio neizbrisiv trag iza sebe. Za sve nas ostale Zapečaćeno vrijeme je neobično zanimljiv pogled ne samo na filmsku, već i na svaku drugu umjetnost, kao i na ulogu umjetnika u društvu.

U međuvremenu, Will Smith se ispričao Chrisu Rocku, no, po našem skromnom mišljenu – nije to prava isprika, jer usput na neki način opravdava svoj huliganski ispad. Čekajući daljnji rasplet ove neviđene drame i kome će ona više donijeti, a kome uzeti, predlažemo da vrijeme prekratite čitajući Tarkovskog.