Djeca Indije

Roman Ravnica američke autorice Jhumpe Lahiri prati život nerazdvojne braće Mitra koji odrastaju u Calcutti 1960-ih. Braća Subhash i Udayan, rođeni u razmaku od samo petnaest mjeseci, sušta su suprotnost jedan drugome – prvi je poslušan sin koji će otići u Ameriku kako bi se bavio studijem akvakulture, a drugi privučen militantnom komunističkom pokretu dovodi u opasnost živote cijele obitelji. 

Lahiri isprva polako skicira svoje likove, prateći sve više Subhasha koji pokušava stvoriti vlastiti život na Rhode Islandu. Tamo prvi put prkosi indijskim tradicijama i stupa u romantičnu vezu s rastavljenom ženom i majkom dječaka koji dolaze na obližnju plažu. No njegov brat Udayan odlazi još i dalje: bez blagoslova roditelja ženi se s Gauri, studenticom filozofije koja u njegovoj roditeljskoj kući nikada neće biti potpuno prihvaćena. 

Njihov zajednički bračni život ipak prekida tragedija koja se događa Udayanu u idiličnoj ravnici obrasloj vodenim ljiljanima pokraj njihova roditeljskog doma, te se Subhash nakon godina izbivanja vraća u Indiju kako bi se suočio s posljedicama Udayanovih izbora. 

Iako je Udayan očito najveći pokretač dinamike u obitelji, Lahiri o njemu zapravo piše najmanje, koncentrirajući se na ljude oko njega i emocionalne veze kojima su ostali obilježeni nakon njegove smrti. Tako upoznajemo i Udayanovu ženu Gauri, najkompleksniji lik romana, čija se potpuna povijest razotkriva tek na samome kraju knjige. 

Gauri s Udayanom i Subhashem dijeli idilično djetinjstvo u Calcutti, što Lahiri majstorski dočarava opisima gradske vreve koju Gauri godinama promatra sa svoga balkona, živopisnim vjerskim svečanostima u kojima sudjeluje cijeli grad, igrama i nepodopštinama koje su braća izvodila oko otmjenog engleskog odmarališta u njihovoj četvrti. 

Nešto su manje uspješne njene introspekcije u vlastite likove koje ostaju na onome što su i bile na početku: skice. Vrijeme u Ravnici brzo prolazi, a Lahiri doslovce iz poglavlja u poglavlje juri kroz desetljeća obitelji Mitra što samo po sebi nije ništa loše, no naprosto ne ostavlja dovoljno prostora da čitatelj u potpunosti doživi svakodnevni život njenih protagonista. 

Doduše, Lahiri u intimnom životu obitelji Mitra majstorski secira roditeljstvo, odnosno uloge majke i oca koje autorica preispituje kroz dvije generacije, od kojih je svaka pretrpjela vlastite gubitke. Pitanje roditeljske odgovornosti prema vlastitom djetetu isprepliće se i s pitanjem građanske odgovornosti prema vlastitom narodu, što je suptilno uspjela utkati kroz Udayanov lik koji je u mladenačkom zanosu pristupio u inače slabo poznat naksalitski pokret inspiriran politikom Mao Ce Tunga. 

Iako je kritika jednoglasno hvali, posebice eleganciju njenog pisanja i sposobnost da zabilježi svakodnevne, a ipak prekrasne detalje, šira publika Ravnicu ne drži jednako uzbudljivom kao njene prethodne knjige kojima je stekla svjetsku slavu te brojne nagrade (među kojima je i Pulitzerova). U svakom slučaju, Ravnica je knjiga koja, osim uživanja u autoričinom razrađenom i poetičnom stilu pisanja, nudi i prilično svjež pogled u djelić slabije poznate indijske povijesti i život jedne obične obitelji pogođene tragičnim gubitkom koji će ispisati i njihovu budućnost.