Jérôme Ferrari: Propovijed o padu Rima (Zagreb, Alfa, 2014.; S francuskog preveo Miljenko Mayer)
Kada filozof napiše roman, to djelo je osuđeno da bude nešto posebno – bar je tako dosad pokazala povijest svjetske književnosti, a opet iznova potvrdila Propovijed o padu Rima, nagrađena prestižnom francuskom nagradom Prix Goncourt. Ako vas ovaj naslov ne ascocira ni na što, tu je profesor Jérôme Ferrari da nas pouči povijest filozofije, lekciju po lekciju, završavajući s povratkom u prošlost - do same propovijedi iz naslova koju je izrekao sveti Augustin u Hiponu u vrijeme kad su horde Vizigota pregazile Rim, a kršćani drhtali od straha u hiponskoj katedrali očiju uprtih u svoga biskupa.
Jedno je carstvo palo, a s njime i čitavi svemiri ništa manje stvarni, iako su možda postojali samo u ljudskim glavama i srcima. Zvuči (melo)dramatično, melankolično, čak i pomalo romantično, ali povijest se zaista ponavlja, rađaju se druga carstva i drugi svjetovi sa svakim novim ljudskim naraštajem. Ferrari piše upravo o njihovim propastima, koristeći figuru o padu države da bi pričao o nestanku osobnog, jedinstvenog svijeta običnog čovjeka.
Tako svijet Marcela Antonettija, Ferrarijevog prvog, ali ne i jedinog protagonista, naoko nije ništa osobito. Antonetti je sin siromašne seljačke korzikanske obitelji, začet po povratku svog oca iz njemačkih rudnika soli u Donjoj Šleskoj u kojima je radio kao zarobljenik u Prvom svjetskom ratu. Njegovo se začeće znakovito poklapa s početkom pada francuskog kolonijalnog carstva (i Ferrarijev roman Où j'ai laissé mon âme također tematizira propast francuske Četvrte republike), svijeta koji polako počinje nestajati u ratovima i pobunama. Umjesto pitoresknih slika Mediterana i zgodnih anegdota, Marcel pamti djetinjstvo i mladost na otoku kao razdoblje gotovo potpuno prazno od života koji bi bio vrijedan prepričavanja.
Uz Marcela, Ferrari se fokusira i na njegovo dvoje unuka: Matthieua i Aurélie. Aurélie je arheologinja koja znakovito radi na iskapanju hiponske katedrale u Alžiru, a Matthieu propali student filozofije, od malih nogu opsjednut svojim najboljim prijateljem Liberom, također Korzikancem. Svijet iz kojeg dolazi Libero neobično mu je i neobjašnjivo privlačan, i Matthieu gotovo pa želi biti Libero sam.
Iako Ferrari naročito ne zalazi u opise Liberovog života i obitelji, snažno je naznačena njegova pripadnost otočkom svijetu od kojeg se obitelj Antonetti otrgnula kad se preselila u Pariz. Tako Korzika, otok čijim se zarobljenikom smatrao Marcel, postaje idejom raja za njegova unuka.
Propovijed o padu Rima je jedna od onih knjiga koja se brzo čita i o kojoj se dugo razmišlja, te o čijoj se ideji i strukturi može reći puno više negoli o samoj priči. Jérôme Ferrari ne piše lagano. On zahtijeva pozornog i odmornog čitatelja koji je spreman za njegovim likovima skakati iz desetljeća u desetljeće i s kontinenta na kontinent. U jednom će se poglavlju tako primjerice posvetiti Marcelovu životu u Alžiru, zahvaćajući u svojoj priči povijest gotovo čitave obitelji Antonetti, Marcelove najintimnije misli i strahove, te uz sve to dajući i vlastiti komentar koji je bespoštedan i hladan, no dovoljno suptilan i nenametljiv da Ferrarijeva narativna prisutnost bude potpuno neprimjetna.
Njegove su rečenice proustovski dugačke i bogate, duge po čitave pasuse teksta, pa često od svoga početka do kraja u međuvremenu i skrenu s teme. No začudo tekst klizi dok Ferrari priča i priča, majstorski ubrzavajući radnju prema klimaksu samo da bi temeljno pitanje romana odzvonilo što jače.
Ono što je osobito snažno kod Propovijedi o padu Rima upravo je filozofsko pitanje o načinu na koji ljudska bića percipiraju sebe i svoju poziciju u svijetu koji je njihova neminovna stvarnost. Propituju se sva očekivanja, strahovi i nade, a posebno pokušaji bijega u potrazi za 'najboljim mogućim' svijetom tu i sada na Zemlji.
Ferrari, u maniri pravog postmodernog mislioca, čitatelju daje više odgovora, pa se tako tu i našla famozna Augustinova propovijed. Mora se spomenuti i da je Ferrari bez ikakvih grubih rezova uspio iznjedriti mnoštvo referenci i asocijacija na kapitalna djela francuske književnosti (Camus, Sartre, Zola), a njegov se roman doima kao dostojan im nasljednik u 21. stoljeću.
