Bezobrazna lakoća pisanja

Nedavno je Antonio Scurati objavio M, roman o Musoliniju koji je već podigao dosta prašine i vjerojatno će uskoro biti pretočen u tv-nanizanku, ali danas ćemo ipak reći koju o njegovom romanu Nevjerni otac.

Knjiga je ove godine izašla u izdanju Frakture i odličnom prijevodu Ane Badurina koja se već hvatala u koštac s djelima ovog, ali i drugih talijanskih autora (i autorica, razumije se). Booksin literarni znanstveni tim s velikom pozornošću prati književne prijevode sa svih živih i nekoliko izumrlih jezika, a Anu B. stavili smo u kategoriju Talijanistice od Booksinog velikog povjerenja. A kako smo već i Scuratija ocijenili kao autora čiji rad valja pomno pratiti, našoj sreći nije bilo kraja kad nam je rečena knjiga putem kurira dostavljena na stol (stol od žeženog mahagonija).

Il padre infedele neobično je pitko, britko i suvremeno štivo kroz koje će se svaki prosječni knjigoljubac s lakoćom probiti, a zašto? Pa među ostalim i zbog toga što kod Scuratija osjećate onu bezobraznu lakoću pisanja – kao da je sve to prosuo iz rukava i poslao uredniku ili ravno u tiskaru. Lakoća čitanja, lakoća pisanja!? Pa o čemu taj Scurati zapravo piše, pitat će se sumnjičavo iskusan ljubitelj književnosti.

Glauco Reveli diplomirao je filozofiju, branio je tezu o smrti umjetnosti kod Hegela, a odmah poslije i sam počeo snositi posljedice ove teze, posvetivši se kulinarstvu u restoranu koji je donedavno vodio njegov otac. Još ranije, u prologu, Revellijeva supruga Giullija, majka njihove trogodišnje kćeri, u trenutku prosvjetljenja kaže: "Možda ne volim muškarce." Glauco shvaća kako je još od rođenja djeteta njihov brak u krizi. Jedina slabašna nit koja ih veže je – kćerka.

Vraćajući se u vrijeme kada su započeli vezu, Glauco pokušava shvatiti što se u biti dogodilo, kako su došli do točke vjerojatnog sloma i što bi se moglo događati u bliskoj budućnosti – ako tamo uopće bude mjesta za njegovu generaciju. Samo po sebi rođenje djeteta, prvog i možda jedinog, jedan je od najvažnijih događaja u životu – iz više-manje komforne uloge nekoga tko je u ljubavnoj ili bračnoj vezi, najednom se prebacujete u ulogu roditelja! Što je stresno, mora biti, naročito ako roditeljima ne postajete u cvijetu mladosti – a takav je slučaj kod Giullije i Glauca.

Od tečajeva za buduće mame i tate pa sve do rođenja male Anite i dugog, baš ubitačno dugog razdoblja nespavanja (Anita je prvih godinu i pol bila noćobdija), stresnog odlaska u vrtić i činjenice da je Giullija u međuvremenu izgubila zanimanje za seksualni život, polako se raspliće jedna velika priča o novoj generaciji roditelja. Djeca više nisu ono što su bila u vrijeme kada je Glauco bio dijete. Današnja djeca su mali bogovi za čiju se naklonost danonoćno bore roditelji, ali i bake i djedovi – današnja djeca su u samom središtu, a ne na periferiji. Sve u vezi djeteta je bitno i uloga roditelja mnogostruko je važnija od onih drugih rola koje morate usput igrati.

U rijetkim poglavljima iz prvog lica naglo se prelazi u treće i na tim mjestima događaju se polukošmarni preljubi, sve ono čega ne bi trebalo biti, ali se ipak događa, pa pripovjedač ima potrebu odmaknuti se od samog sebe. Na kraju, da, poraz je, čini se, neminovan – današnja generacija ostavit će djeci jedan kaotičan svijet, svijet po mnogočemu gori od onog kojega su oni naslijedili od svojih roditelja.

O Nevjernom ocu negdje je zapisano i to kako se ovdje radi o ozbiljnoj knjizi, ali to nije do kraja točno. Naime, Scurati se, istina, bavi ozbiljnom temom, no u načinu na koji to razrađuje ima i vica, manje ili više gorkog humora i bez tog dodatka ovaj roman bi, pretpostavljam, bio na rubu sumornog. Također, Scurati ne gubi vrijeme na sporedne i nevažne priče ili opservacije,  ne odluta svako malo za nevažnim likovima – niti ih gomila, podcrtava samo ono bitno i odatle onda i taj osjećaj furioznog tempa i neobične živosti.

Na koncu, u suglasju s Booksinim vijećem za suvremeni talijanski roman, dajem Nevjernom ocu visoku ocjenu te ga preporučam širokom krugu pučanstva sklonog čitanju. Čak sam na korak ili dva do toga da ga uvrstim na popis ljetnog štiva za 2019. – u dodatnim konzultacijama raspravit ćemo sve i donijeti pravorijek.

Ima vremena, ljeto tek što je počelo!

Foto: izvor.