Zavodljivo i uvijek distancirano

Studena rasprava Čitateljskog kluba + vodila se oko zbirke priča mladog pisca Valenta Pavlića naziva Evanesco. Dojmovi nisu bili studeni, i složile smo se da je Pavlić izvrstan pisac, no zbog atmosfere koja u pričama prevladava možda bi knjiga prikladnija bila nekim vedrijim vremenima u kojima bi nas njen stilizirani čemer uvukao tek na estetskoj razini.

Evanesco (lat. nestajem) okuplja devet kratkih priča različitih likova koje spaja naslovna težnja nestajanju, otuđenosti, izgubljenosti, emocionalnoj i psihičkoj (ponegdje i fizičkoj) odvojenosti od svijeta. Protagoniste pokreće neka neuobičajena težnja (primjerice, patološko izbjegavanje dodira, zloslutan san, popisivanje svih uspomena), ili ih zatičemo u nervoznim odnosima (obiteljskim, bračnim, romantičnim) zapetljanima u nemogućnosti komunikacije, a izoliranost od okoline i zaokupljenost vlastitim začudnim mislima i opsesijama u svakoj priči potapa ih u nevidljivost. Nedostatak vremenskih i prostornih markera koji bi im pružili nekakvo uporište u stvarnosti samo pojačava njihovu izmještenost – u isti tren doimaju se svevremenima, i izgubljenima.
Pavlić piše profinjenim, poetskim, no jasnim i određenim jezikom, što nam se dopalo. Njegovo pripovijedanje čini se gotovo arhaično, kao da likove o kojima čitamo promatramo kroz sepiju, i elegantne rečenice nižu se zavodljivo, no uvijek dovoljno distancirano. Složile smo se da, iako je Evanesco Pavlićev prva knjiga, njegov uglađen i promišljen stil sasvim sigurno odaje dojam iskusnog pisca. Pravi majstor kratke priče, kako je zamijetila jedna čitateljica. 

Ono što je velik broj čitateljica zaintrigiralo jest znalačka uronjenost mladog pisca u pogubljenost, samoću i starenje. Nije li tužno da mlada osoba ima sposobnost ispisati tekstove toliko lišene životne radosti, zapitale su se neke – no duboka tuga ne raspoznaje godine, i budući da autora ne poznajemo, možemo tek pohvaliti njegovo spisateljsko umijeće. Ono što zaključujemo iz dinamike priča jest smireno relativiziranje smrti, i potpuno priznavanje njene usputnosti i nedjeljivosti od života. Prepoznajemo i neutaživu potrebu za potpunošću – mada je spokojno pripadanje svijetu i ljudima dalek i nedostižan cilj, težnja da se ono ostvari nikad ne jenjava i svaki trenutak ispunjen je potencijalom i gorko slatkim nemirom koji, ako se propusti usmjeriti, stvara od osobe izblijedjeli odraz.

Zbog tmurne i melankolične atmosfere čitanje može biti izazovno, složile smo se – kako je jedna čitateljica zaključila, ne mogu svi i u svako vrijeme podnijeti toliku količinu otuđenosti. No ono što nam je zapelo za oko, koliko god likovi bili rezignirani, za svoju osamljenost i otuđenost nikad nikog ne krive – takvo stanje izvire iz svakog od njih ponaosob, i vjerojatno svjedoči njihovoj razboljeloj psihi. Likovi su dojmljivo emocionalno portretirani, i delikatne nijanse sivila njihovih misli svijet su za sebe. Ipak, upravo to može biti i poticaj na pozornije čitanje – prividna izvanjska ravnodušnost likova i njihova intenzivna unutarnja napetost čitatelja čine nervoznim i zovu ga da čita dalje, boji se za likove i strepi što će im se desiti.

"Hvala autoru što dobro piše, ali nije to za mene", zaključila je jedna čitateljica. Da svjedočimo nekoj vedrijoj godini, možda nas atmosfera priča ne bi toliko opteretila i bilo bi suvišno reći – lijepo, ali ne bismo ipak. No, za razliku od autora koji svojim likovima ne pruža slamku spasa, mi ćemo u knjizi, osim upečatljivog stila pisanja i uspješne gradnje atmosfere, naći još pokoju svijetlu točku. Iz sumornosti priča izvući možemo odluku da više pažnje posvećujemo onome što doživljavamo samorazumljivim, te prepoznati vedrinu u poruci koju, da citiramo još jednu čitateljicu, autor šalje: ''Otuđenost, osamljenost, samoća, strah, naše su projekcije iz kojih treba iskoračiti tako da pružimo ruke prema drugom čovjeku, svim nevoljama, preprekama i lošim okolnostima unatoč. Čovjek može sebe ostvariti samo preko drugog čovjeka.''