Po Paracelzusu, otrov može biti i sve i ništa, ovisno o doziranju. Obilan sastojak Zbirke otrova (Mozaik knjiga, 2010.) Gorana Tribusona je ironija. To je valjda najpraktičniji način da se uhvati u koštac s poviješću i režimima koji su ispresijecali dvadeseto stoljeće na ovim prostorima.
Vladimir, dječak pa starac, pokušava rekonstruirati životni put svojeg ujaka Slavoljuba Cvetničke, toksikologa svjetskog glasa koji je možda izumio otrov koji priželjkuju s obiju stana željezne zavjese. Cvetnička nije postigao slavu pronalazača koje mu ime evocira, ali je stekao popularnost kod tajnih službi. Njegova sestra, Vladimirova majka, budila je pak interes kod ustaškog pa partizanskog vojnog kadra. Nakon što mu je otac poginuo, a majka završila u požeškoj kaznionici, Vladimir šest godina provodi u domu na Žumberku. Tamo je otkrio svoj ubilački talent i upoznao najboljeg prijatelja i nemezu Crnoga, siroče s kamenjara kojeg su kasnije regrutirali u redove 'poštenih' režimskih ubojica.
Tribuson često mijenja pripovjedački fokus, dajući glas čas mladom, čas starijem Vladimiru, koji se obojica jednako podsmjehuju i funkcionarima i dužnosnicima. Vladimir se usput rješava svih koji unose kaos u njegov mikrokozmos, podsjećajući pritom na Suskindova Grenouillea. Leševi se gomilaju, priča je napeta, ali će se i najpovršniji čitatelj žanrovskog zapleta zapitati o čemu se tu zapravo radi, kad primjeti s koliko je ironije natopljen tekst.
Opsesija pisaca da pišu o pisanju samom, borbi protiv zaborava i relativnosti sjećanja nije zaobišla ni akademika Tribusona. Roman otvaraju i zatvaraju razmišljanja o 'koroziji porošlosti' koju uzrokuje prešućivanje, kao i o njenoj rekonstrukciji. Zbilja i fikcija truju jedna drugu, a možda se radi i o jednoj te istoj stvari, samo drukčije doziranoj.
Srđan Laterza
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.