Začitavanje: 'Zaljubljena Peonija'

Nakon objavljivanja Sjećanja jedne gejše Arthura Goldena, čini se da u nas dolazi do booma romana s tematikom iz istočnjačkih kultura. Prevedene su tako Carica Orhideja i Posljednja carica Anchee Min, Sniježnica i tajna lepeza Lise See, a najnovija je Zaljubljena Peonija (Naklada Ljevak) iste autorice.

Izbirljiviji bi čitatelj samo na temelju naslova, koji povezuje ime cvijeta i zaljubljenost te tako sugerira ljubić, odmah mogao pomisliti kako roman nije vrijedan čitanja. A to bi bila greška, jer je Lisi See pošlo za rukom gotovo nemoguće: napisati dobar ljubavno-povijesni roman koji se uspijeva vješto kretati granicama trivijalne i visoke literature. S jedne je strane zanimljiv i lako se čita, a s druge se ne iscrpljuje u shematiziranim zapletima loših ljubića.

Priča je neobična. Radnja se odvija u aristokratskoj Kini u 17. stoljeću. Chen Tong, koju zovu Peonija,, kao očev dar za šesnaesti rođendan dobiva uprizorenje omiljene joj opere Paviljon božura. To tad izuzetno popularno djelo govori o djevojci Liniang koja umire zbog ljubavi, ali ju strast njenog izabranika vraća iz svijeta mrtvih. Kako Peoniji nije dopušteno izravno sudjelovanje u publici, ona operu gleda kroz procijep na zastoru koji žene dijeli od muškaraca. Tako ugleda naočitog mladića i odmah se strastveno zaljubljuje, pa se usprkos običajima sastaje s njim i šeta po mjesečini. No, Peonija zna da je zaručena i da njen izabranik neće postati njen muž, te odlučuje vrijeme do vjenčanja provesti u sobi čitajući Paviljon božura, pišući komentare o tom djelu i razmišljajući o pravoj ljubavi. Zaljubljenost je dovodi do odbijanja hrane; ona polako umire, i tek na dan svoje smrti saznaje da je njezin izabranik zapravo čovjek za kojeg se trebala udati. Peonija umire, ali se, prema kineskoj mitologiji, vraća kao 'gladni duh' kako bi ipak pokušala ostvariti svoju ljubav. 

Glavni lik romana, Chen Tong, odnosno Peonija, zapravo je povijesna ličnost, iako se o njoj zna vrlo malo. Komentari koje Peonija piše prije smrti, Zajednički osvrt na Paviljon božura Wu Wushanovih triju žena, prvi je takav spis koji su napisale žene. Kako se zna samo za imena autorica, Chen Tong, Tan Ze i Quian Yi, ovaj je roman pokušaj da se objasni kako je to djelo napisano, i kako je moguće da su ga tri žene istog muškarca zajednički napisale. Da bi to objasnila, Lisa See u povijesno vjerne opise života u Kini 17. stoljeća uvodi fantastiku, likove duhova, i tako izlaže složena kineska religijsko-metafizička uvjerenja, zapadnjačkom čitatelju potpuno nepoznata, a time i vrlo zanimljiva. 

Svijet koji roman opisuje suvremenom je čitatelju vrlo udaljen i prostorno, i vremenski, kao i po načinu mišljenja i vjerovanja. Peonijin život vrlo je različit od života suvremene djevojke: ona živi u odvojenim prostorijama, ima točno određene dužnosti i strogi kodeks ponašanja te povezana stopala, koja su statusni simbol i važan element seksualne privlačnosti. No, uza sve te razlike otkriva se da postoje i velike sličnosti. Želja za savršenom ljubavlju i njenim ostvarenjem jednaka je kao i ona u Kini 17. stoljeća, prava je ljubav često nedostupna, djevojke se i danas izgladnjuju do smrti kako bi preuzele kontrolu nad svojim životom, životom žena i dalje prečesto ravnaju muškarci i običaji. Peonija se izgladnjuje i umire zbog ljubavi po uzoru na lik iz opere, a djevojke danas žele izgledati i ponašati se kao likovi iz neke TV serije ili filma. Kako Peoniji, međutim, ne uspijeva povratak u život putem ljubavi, kako to priča opera, roman kao da upozorava na opasnosti izravnog prenošenja fikcije u zbilju.

Tako priča Peoniji i njenoj potrazi za vlastitim identitetom te njezin pokušaj afirmacije žene postaje začuđujuće suvremena. Roman je stoga gotovo idealan za ljetne dane zahtjevnijih čitatelja, koji se čitajući žele odmoriti, a istovremeno i pročitati nešto dobro.

Vesna Solar

fotka: DistortedSmile (flickr)