Srećko Horvat već je u svojim knjigama pokazao kako suvremenu filozofiju i teoriju uvijek želi povezati s primjerima iz hrvatskog nam svagdana, pa se ne libi komentirati političku scenu u Hrvatskoj. U knjizi Totalitarizam danas (Antibarbarus, 2008) na primjeru štrajka radnika Tvornice duhana Zagreb uvjerljivo je pokazao nemoć te ljevice u Hrvatskoj, koja niti ne postoji. Naime, radnici dobivaju podršku od najradikalnije ljevičarske i desničarske stranke, dok ih ljevica ne podržava, jer radnici koriste desničarsku ornamentiku. U svojim analizama totalitarizma, autor kreće od analize nacizma u drugom svjetskom ratu i dolazi do niza suvremenih primjera legitmne diskriminacije ljudi (primjer popisivanja homoseksualaca u Poljskoj), s posebnim težištem na opisu metoda kontrole koje se uvode nakon 11. rujna. Pritom se poziva na Agambena koji tvrdi da totalitarizam i demokracija imaju zajedničke karakteristike, te da je 'izvanredno stanje' postalo normalno stanje, jer se vodi 'rat protiv terora'.
U nizu tekstova Horvat opisuje načine na koje se manifestira paranoja, stanje kad svatko može postati a priori sumnjiv kao teorist. Stoga će i analizirati postupak konstruiranja neprijatelja na mnoštvu primjera – 'od Ruande, pa natrag do Balkana'. U poglavlju 'Aerodrom umjesto logora' bit će spomenut najradikalniji primjer toga gdje može dovesti 'preventivno sumnjičenje'. Riječ je o smrti poljskog imigranta na aerodromu u Kanadi. Horvat polazi od Agambenove teze kako je današnje društvo logor, mjesto čekanja na kojem se uvodi biometrija u kojoj smo podvrgnuti skeniranju tijela, a kako bi se fukoovski rečeno pojačao nadzor nad tijelom. Neprijatelj može postati bilo tko, pa se time, upravo zbog nemogućnosti preciznog određenja, još više pothranjuje osjećaj ugroženosti, koji implicira i 'beskonačnost' borbe protiv terorizma i deteritorijaliziranost te borbe koja rezultira uvođenjem uvijek novih metoda kojima se javni prostori posve pretvaraju u kontrolirana mjesta. Sve to Horvat ilustrira i na nizu primjera iz suvremene filmske produkcije. Pišući o tome kako američki novaci u Iraku i Afganistanu odjednom postaju mučitelji, odnosno zli 'poput Hitlera', autor navodi i primjere eksperimenata iz socijalne psihologije.
Zaključak, na tragu H. Arendt o banalnosti zla jest da obični ljudi čine zlo i bez nekog posebnog neprijateljstva, samo zbog izvršavanja tzv. obaveze, mogu postati zločinci, jer nisu suočeni s posljedicama svoga djelovanja. Horvat spominje i primjere dvaju zatvora, Guantanamo i Abu Ghraib, u kojima se provodi upravo takva 'difuzija odgovornosti' koja rezultira stravičnim mučenjima zarobljenika. Horvat opisuje i Goli otok, za koji ističe da je 'jedinstven sustav logora', po tome što je riječ o zamjenjivosti uloga- svatko može postati i prestati biti neprijatelj.
Autorova je namjera na nizu primjera pokazati kako tzv. obični ljudi mogu biti totalitarni - najbolji je primjer denunciranje koje Horvat, pozivajući se na Freuda, označava kao perverznu vrstu sublimacije agresivnih nagona. Posljednja poglavlja u knjizi posvećena su analiziranju povezanosti arhitekture i totalitarizma. Naime, upravo arhitektura posjeduje najbolja sredstva za kontrolu javnosti, koja sve više nestaju, pa se već može govoriti o 'privatizaciji javnog prostora'. Na kraju, treba istaknuti kako Horvat, koji se nerijetko u svojim tekstovima oslanja na Barthesa i na njegovo poimanje ljubavi kao hipersemiotizacije svijeta, analizira semiotički i filmove, ali i poeziju. Odlična analiza Celanove 'Fuge smrti' pokazuje kako poezija može odgovoriti na ljudsko zlo, bolje od prebrojavanja žrtava ili bilo kakve osvete. Uostalom, upravo je zbog Celanove pozije Adorno i revidirao stav kako se nakon Auschwitza ne može pisati poezija.
Darija Žilić
'Hrvatski antifašistički strip' hvalevrijedan je projekt, velika slikovnica o jednom od najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.