Začitavanje: 'Tiha kuća'

'Nisam slušala ni ono što bi, popivši i treću bocu, bijesneći objašnjavao: tako je, Allaha nema, Fatma, samo znanost postoji! Umro je tvoj Allah, glupa ženo!'

1980. je bila turbulentna godina za Tursku. Zemlju je već treći put potresao vojni udar potaknut terorističkim napadima anarhista i ekstremne desnice. Vlast civilne vlade je bila ukinuta, a vojna je hunta još jednom prekrojila turski ustav pokušavajući sačuvati Atatürkovo političko naslijeđe. Vječiti sukob sekularne i proislamske struje inspirirao je Pamuka da u Tihoj kući (Vuković&Runjić, 2008.) piše o sudbinama običnih ljudi pred rujanski državni udar.

Priču otvara večer u trošnoj kući Fatme Darvinoglu, udovice ateističnog doktora Selahhatina, koja očekuje svoje troje unučadi za praznike u primorskom gradiću Džennethisaru. Fatma svoje samotne dane i noći provodi u društvu patuljka Redžepa, svog sluge kojeg je osakatila, brutalno ga pretukavši štapom kao trogodišnjaka. Pamuk kroz Fatmina usta progovara o pogledima na život tipične Turkinje starog kova: djevojčice koja je odrastala u obilju bogate istanbulske obitelji, mlade žene uvedene u dogovoreni brak i, naposlijetku, ogorčene starice opsjednute svojim rasutim mirazom i zločinom koji je počinila nad nezakonitom djecom svoga supruga, Redžepom i Ismailom. Obiteljska tajna o nasilju koja seže u Redžepovo djetinjstvo je jedino što povezuje patuljka i Fatmu. Redžep živi svojim skromnim životom i ugađa starici, a onda i njenim unucima Faruku, Nilgun i Metinu. Faruk je sličan svom ocu i djedu, obrazovan je i zanesen znanošću, uživa alkohol te ne vjeruje u Allaha, baš kao i njegova sestra Nilgun, zainteresirana za komunistički pokret. Metin, mladić iskompleksiran svojim siromaštvom i opsjednut bijegom na Zapad, zaljubljuje se u lokalnu bogatašicu Džejlan.

Jedini lik koji ne živi u Pamukovoj tihoj kući, a progovara ravnopravnim glasom je Hasan, Redžepov nećak i član desničarske bande koja iznuđuje novac po gradu. Hasan je lik 'provincijskog Turčina', slabo obrazovan i sklon nasilju. Kao i Metin, i on je ogorčen svojim životom, mašta o novcu i moći, te lijepoj Nilgun za koju ne zna da mu je rođakinja. Dok se pametni i marljivi Metin pokušava uklopiti u društvo svojih bogatijih vršnjaka koji slušaju Elvisa i eksperimentiraju s drogama, Hasan se gadi nad novom bikini golotinjom i istovremeno vreba Nilgun, što će rezultirati tragičnim ishodom.

'Aferim!', rekao je Mustafa. 'A za što se mi borimo, znaš li i to?'
'Za nacionalizam i tako to.'
'Što znači to i 'tako to', nitkove jedan?'
'Ovaj dečko vjerojatno nije Turčin!', ubacio se Serdar. 'Jesi li ti Turčin, bitango, jesu li tvoji Turci?'
'Turčin sam!'
'A što je onda ovo?', pitao je Serdar pokazujući ploču koju je Džejlan zaboravila. 'Best of Elvis', proslovkao je.
'To je ploča', odgovorio sam.
'Ne pravi se pametan, skupljat ćeš zube!', odgovorio je Serdar. 'Što radi ploča ovog pedera u autu jednog Turčina?'

Kao i u Pamukovom hitu Zovem se Crvena (Vuković&Runjić, 2004.), kroz priču je protkan sukob Zapada i Istoka, promišljanja o religiji i politici, konkretnije ateizmu i otvaranju Turske modernim tekovinama. Pišući u ich formi autor kroz svojih pet likova ulazi u psihu starih i mladih Turaka, njihove uspomene i sjećanja, fantazije i nadanja u državu po vlastitoj mjeri. Svojim pisanjem uvjerljivo dočarava misli kako turskih tinejdžera, tako i čangrizave starice ili patuljka na društvenoj margini. Tako njegovi patetični likovi zapravo nikad ne zvuče patetično, već toplo, ljudski i stvarno.

Katarina Brbora