Začitavanje: 'S(i)nu bez s(i)nova'

Srđan Sandić, S(i)nu bez s(i)nova, Sandorf, Zagreb, 2012.

Srđan Sandić autor je koji se već duže vrijeme pojavljuje na književnoj sceni, bilo kao dramatičar, pjesnik, svojevrsni kolumnist ili pak novinar. U svom prvijencu odlučuje zaokružiti dosadašnji rad te u jednoj knjizi ukoričuje tri vrste izričaja. Iako ova svjesna formalna neodređenost naoko djeluje komplicirano za konkretan čitateljski dojam, čitanje S(i)nu bez s(i)nova teče iznenađujuće jednostavno  ̶  'fragmenti' često impresioniraju snagom i jasnoćom iskazane emocije, a sve zajedno funkcionira kao tematska cjelina.

Srđan Sandić svoje fragmente dijeli u tri skupine tekstova: dramske forme, koje lako koketiraju s čistom poezijom; poeziju, koja brzo prelazi u mucajući monolog te očajnički nastoji biti dijalog, i tematske kolumne koje predstavljaju goli misaoni proces, djeluju kao moždano tkivo tog vihora izloženih emocija koje se obrušavaju na čitatelja u cijelom nizu 'čistoživotnih' situacija. No, ovdje se nikako ne radi o suhoparnom oživljavanju radnji, već o poetizaciji situacija koje funkcioniraju kao 'it moments', trenuci koji ostaju, preostaju, koje autor iznova stvara i izgovara.

Sandićevi protagonisti postoje samo kako bi u sebi otvarali prostore preispitivanja, razbijali i potom stvarali nove iluzije, mahali zastavom novodobnog intelektualizma, a potom je uz banalne 'pičke materine' gazili, sumnjajući prije svega u same sebe. Pritom ne mislim da se Sandić ikad odaje nihilizmu, njegovo pismo nema namjeru činiti išta doli isplivati iz bujice koju proizvodi goli život, onaj događajni, jasan, koji boli i koji se voli.

U percepciji S(i)nu bez s(i)nova ne radi se toliko o načitanosti i pripremljenosti, već o otvorenosti dovoljno intuitivnog čitatelja da zavoli Sandićeve rečenice, da u njima iščita (kad se oguli od svih namjernih, nenamjernih i nužnih slojeva metateksta) čistu emociju. Teme koje Sandić obrađuje u svojim dramama redom su intimne i evociraju prije svega autobiografske situacije. No, ono što je daleko važnije primijetiti jest da tekst, za koji sam autor naglašava da je pisan kao izvedbeni, može biti sve  ̶  dramske radnje zapravo su trenuci poezije, a karakterizacija likova svedena je na gole iskaze, priznanja za koja se čini da zapravo pripadaju istoj svijesti, jednom glasu koji se zaodijeva u druge samo da bi svoj monolog pretvorio u željeni dijalog.

Ono što se na prvi pogled ističe je grafika Sandićeva stila: piščev alterego ispisane riječi primjerice križa, jasno dajući do znanja da ih ne želi, ali ih ne briše, jer od čitatelja ne želi sakriti ništa, što rezultira dojmom krajnje razotkrivenosti i iskrenosti. Upravo ta nesputanost emocije velika je kvaliteta Sandićeva pisanja, ona je najjača udica za koju se čitatelj može zakačiti. Hoće li kroz tekst plivati lako ili teško, bit će stvar samo u osobnoj (ne)naklonosti slobodnoj formi. Jer ovo je zapravo književnost koja se osjeća lako, koja odnose, radnje i osjećanja opisuje trzavim rečenicama i izvadcima iz života, ali baš onima koji su itekako dovoljni da prenesu atmosferu, ostave dojam. A dojam je, u konačnici, duboka usamljenost, koja u ovom slučaju neće imati negativan predznak  ̶  jer je ljepota iskazanih emocija toliko jaka da se u njoj zaista uživa.

***

Zanimljiv je naslov Sandićevih fragmenata, koji se ne odlučuje između imenica sin i san, već stvara igru riječi i otvara prostor za čitateljeve interpretacije. Pitala sam autora što za njega predstavlja ta naslovna dihotomija.

"S(i)nu bez s(i)nova igra na dvosmislenost, na dvostrukost. Sin bez sinova je kao san koji je lijep, ali se neće ostvariti. San bez snova je moguća harmonija, možda sreća. San bez snova je smrt žudnje. Sin bez sinova je nedovoljan, diskvalificiran, uklet. S(i)nu bez s(i)nova kao da je hommage manjku i hommage sreći", odgovorio je autor.

Korana Serdarević